Podatak da se uskoro sprema snimanje igrane televizijske serije “Crno
bijeli svijet” od dvanaest epizoda, s budžetom od 12 milijuna kuna,
valjda je i slijepcima dokazao da se kod nas, što se glazbe tiče,
isplati ulagati samo u novi val i debelu prošlost. Drugim riječima, opet
se pokazuje da smo napredni u vražju mater i kulturno otvoreni novim
stremljenjima.
Kad si (bio) mlad
Sudeći prema recentnoj uzbuni oko izručenja Josipa Perkovića Njemačkoj, trajna sudba našeg društva su, čini se, novi val i Udba, vječne teme za golicanje mašte naroda. Pa ti reci da ne živimo u prošlosti? I dok su na političkoj razini ovi iz Udbe i oko nje svi neprijatelji, u novom valu je problem da su svi ‘prijatelji’; ‘naši dečki’ (i cure dakako), mladi, zgodni i talentirani. Jedini je problem što su to bili pred trideset godina. Nije ni to čak toliki problem, problem je što neki drugi nisu shvatili da je već prošlo trideset i kusur godina.
Fuck off novi val
I dok će vam mnogi pametni protagonisti novog vala reći “Pustite me na miru“, ako ne i fuck off i odbiti svaku pomisao na evociranje uspomena – jer danas rade nešto drugo i drugačiji su ljudi – medijska mašinerija najviše voli upravo poklič ‘novi val!’.
Toliko da je to odavno postalo kontraproduktivno, toliko da se i francuski novi val s Jean Luc Godardom i ostalima čini kao mala beba spram našeg novog vala. Čijeg zapravo? Našeg u najboljem smislu te riječi, jer tu nije bilo bitno tko je iz Zagreba, tko Beograda a tko iz Ljubljane, pa čak i s te strane izgleda nema zapreka glorificiranju razdoblja koje je donijelo veliki zamah rock sceni. Svi se u tome slažu, mada je opet problem da se iskopine iz daleke prošlosti uporno pretpostavljaju nečem malčice svježijem, nekoj novijoj glazbi i sceni.
Novi val kao prepreka
Sve smo već čuli, sve već znamo, čemu opet i ponovno šibati davno mrtvog konja kad je i njemu samome neugodno zbog toga? Problem da uvijek gubimo kontinuitet i krećemo iz početka, u slučaju novog vala dobio je svoju antitezu. Taj kontinuitet fascinacije nečim prošlim nitko ne može narušiti, do te mjere da je postao ozbiljna prepreka, pogotovo u medijima.
Volja da se digne spomenik novom valu u baš svakoj prilici, a zanemari sve nakon toga, postaje tragična. Kad bi deset posto medijske energije, i budžeta naravno, iskoristili za neke malo friškije glazbene i kulturne teme i dileme, vidjeli bi da situacija baš i nije tako jednostavna.
Nema apdejta
Zamislimo da se u Velikoj Britaniji danas toliko govori o novom valu, da su stali negdje tamo i da je to nešto što im zagorčava život? Propali bi kao što smo i mi propali, jer su odgovorni ljudi po medijima izgleda neznalice, kulturološki nepismeni i dozlaboga neaktualni i nezainteresirani za bilo što, ne novo nego novije. Plus su izgleda stariji i ružniji nego što su bili kao mladi za vrijeme novog vala, pa im se to čini kao zgodno podsjećanje na same sebe iz ‘najbolje verzije’. Nema apdejta.
Život bez ritma muzike za ples
Zamislimo da kod nas netko malo volje, pameti, znanja i novaca uloži o priče o Fiju briju, domaćem rocku devedesetih, riječkoj rock sceni, procvatu etno scene devedesetih, pa kasnije i world musica, rocka i elektonike s kraja devedesetih pa u dvijetisućitima, novom rocku, rocku koji je uspio vani, o novim, danas modernim rock bendovima, valu kantautorica i kanrtautora od prije par godina, rock glazbi za kazalište i film, o otočkom rocku (pustimo sad Jamajku, ali ovo je dobra naša izmišljotina), novom indie-rocku, rocka na ‘daunlod’? Dakle, rocku i popu bez CD-a, jer su MySpace, jubitu i ostale platforme iz temelja promijenile način distribucije glazbe. No, kod nas se život odavno zamišlja bez ritma muzike za ples.
Novo novo vrijeme?
Onda bi, možda, vidjeli da bez obzira na slabiji tržišni odaziv, danas ima jednako zanimljive glazbe i s druge strane neuništivog novog vala koji nam zagorčava život. Vala koji je sve potopio i koji osim dokumentarnog filma potroši i par epizoda serije “Naši dani“, sad dobiva novu igranu seriju, pri čemu se onaj poklič Buldožera “Novo novo novo vrijeme” pretvorio u svoju suprotnost. Jer, pametni i Dylan znaju, vremena se mijenjaju, pa ono što je novo postaje s vremenom staro, bez obzira koliko značajno bilo.
Da maksimalno pojednostavnimo jednadžbu i pojasnimo nepoznanice, postaje ozbiljna zapreka normalnom funkcioniranju; kod nas je puno toga opako staro i staromodno. A ima bogme i rock zvijezda, izvođača koji su masovno popularni i trajniji od onoga što su Johnny i ostali zapakirali u 4-5 godina rada i poslije prdnuli u rosu.
Uteg oko noge, kamen oko vrata
Sex Pistols su davno pjevali “No future“, ali nisu znali da su (samo) falili temu, ako ne i ‘ceo fudbal’. Nije u pitanju bila britanska kraljica, nego to da će baš novi val na našim prostorima biti uteg oko noge i kamen oko vrata i spriječiti dolazak budućnosti. Ona je, naravno, došla, samo što neki uporno ne žele znati za nju. Jer što nije po medijima nije se niti dogodilo, pa je paradoksalno da su upravo mediji i ‘znalci’ koji bi bar nekog vraga trebali znati, glavni generatori vječnog pogleda unatrag, pa i u sad već ozbiljno mrski novi val.
Pogleda u bolju prošlost? Za društvo koja nema puno budućnosti na mnogim stranama, pa ni neke sadašnjosti, nije ni čudno. “Mlade treba kočiti“, rekao je davno u zajebanciji Arsen, ali ovo kod nas postaje preozbiljno, pravi kulturocid.
Nije lako kad si mlad
Prvo nije dobro jer si mlad, zgodniji i talentiraniji od starih prdonja, onda nije dobro jer si ‘rocker-stranac’ (ja bi i U2 i Stonesima onemogućio da žanju Grammye kad već nisu Amerikanci), a nas ovdje ima toliko netalentiranih da nas mora netko braniti i štititi od napretka i talenta. I pričati o danima kad je bilo lako da si mlad. Jer neugodno je imati konkurenciju, bolje živjeti na valu starog vala i napiti se krvi ovima koji dolaze, bez obzira odakle i s kakvim namjerama.
Netko je davno viknuo “No pasaran!” ali opet se zajebao, kod nas su i to krivo protumačili; ništa neće proći to je istina, ali bez brige novi val hoće, do sljedeće prilike…
