Dulje je vrijeme kantautorica Nikolina Romić – Nina zauzimala posebno mjesto na hrvatskoj demo-sceni. Nametnula se osebujnim glasom, serijom iznimnih pjesama, a doživjela je i da njene pjesme obrađuju drugi bendovi iako ‘službeno’ nije izdala još ništa.
Nije bilo menadžera koji bi okolo išao i prodavao ‘robu’, nije bilo
skandala i ritualnog ‘skidanja’ pred publikom, pa čak ni spektakularnog
razvoda, što je za hrvatske prilike iznimno težak put do uspjeha i
prepoznatljivosti na nacionalnoj razini.
Njen prozor u svijet su bili profili na Earbugsu, MySpaceu i LastFM-u na kojima je okačila snimke svojih pjesama, te svakim danom sve veća podrška prijatelja, kolega i publike željne malo drugačije muzike. Slijedila je suradnja s Dunjom Knebl te bendom Izae. Dalje je već išlo brže: kritičarski panegirici su projektirali, betonirali i asfaltirali cestu od njene kuće do diskografa te je nedavno izdan njezin debi-album nazvan “Daljine“.
Album “Daljine” je tvoj debi. Mnogi muzičari kažu da mnogo nauče tijekom snimanja svog debi-albuma. Što si ti naučila?
Ovo mi je bilo drugo snimanje albuma. Prošle godine sam snimala s Dunjom Knebl album božićnih pjesama “Dođe Božić, oj koledo” pa sam bila upoznata s tijekom rada na albumu. 
Na snimanju su nas dočekale stvari koje nismo očekivali, na primjer tu je moje skromno glazbeno obrazovanje dalo maha (sviranje ‘uz klik’). Naučiš puno o cijelom procesu koji uključuje suradnju s članovima benda, sa snimateljem i producentom te na samom kraju album u suradnji s dizajnericom uobličiti u nešto opipljivo. 
Postoji dosta pjesama koje redovito izvodiš na koncertima, ali nisu našle mjesto na ovom albumu. Kako si odabrala pjesme koje želiš na albumu?
Vrlo jednostavno. Kroz godine sam surađivala s raznim ljudima i bilo je faza građenja i čišćenja: neki ljudi su došli k meni, a neki otišli. Tek sam u postavi s Orlanom i Damjanom dosegla zadovoljavajući nivo u pjesmama koji smo htjeli prezentirati publici i nas troje smo se po tom pitanju baš pronašli.
Htjeli smo snimiti album s pjesmama s kojima smo bili najzadovoljniji. Izbrusili smo pjesme kroz godinu dana konstantnog sviranja, radili smo dosta na detaljima i na dinamici unutar pjesama. To su bile najspremnije pjesme, a sve su se dobro uklapale u koncept “Daljina“.
Negdje sam pročitao da si dosta svojih ljubavnih prekida uglazbila. Koliko je to točno?
To je u cijelosti točno. Počela sam još u osnovnoj školi pisati poeziju punu neuzvraćenih platonskih ljubavi. Uvijek sam se osjećala lakše nakon bacanja svojih misli na papir. Pjesme su mi bile svojevrsna terapija, kada nosiš puno potisnutih osjećaja u sebi uvijek sam se osjećala lakše izbacivši to van kroz pjesmu. U srednjoj školi sam krenula na tečaj gitare i s vremenom se sve počelo spajati u pjesme. Onda sam otkrila da mogu pjevati uz gitaru i da ne zvuči loše. A na kraju sam otkrila da postoje ljudi koji bi ih mogli i poslušati.
Pjesme su odraz jednog stanja melankolije koje mene inspirira. Naravno da ne mogu u svakom trenu pisati. Neke situacije inspiriraju na stvaranje. Ne mogu pobjeći od tog stanja melankolije koje mene inspirira i stvaram tek u tom stanju.
Znači, previše sreće u životu za tvoju glazbenu karijeru nije dobro?
Da (smijeh).
Postoji li neko doba dana koje ti je najlakše za pisanje pjesama?
Da, to je okvirno dva ili tri ujutro. Tada, kada si na izmaku snaga, pojavi se čistina i vidiš stvari kakve jesu i trebaju biti, prije nego što padneš u nesvijest od umora
Je li bilo situacija, dečko te ostavi, a ti si misliš, koji kreten, ali sad kad napišem pjesmu o njemu, to će biti hit na Narodnom radiju, pa neka pati?
Pa… ne (smijeh).
Kome bi se najviše htjela obratiti?
Nikad nisam krenula s mišlju ‘idem sad napisati pjesmu, pa ću je jednog dana izvoditi na primjer u Lisinskom’. To me nikad nije vodilo. Vodilo me nešto što ne mogu definirati, potreba da se izrazim u jednom stanju duše. I to je bilo jače od svega..
Najveselija pjesma na albumu je “Kraj”. Ima li to kakve simbolike?
Pjesmu smo stavili na kraj jer se zove “Kraj”. U sebi sadrži dosta durova i veselija je od ostatka materijala pa mislim da je idealno mjesto za nju na samom kraju albuma da završimo u veselijem tonu i da ne unese pomutnju među molovima.
Na ovom albumu si uglazbila stihove svoje majke. Kako je došlo do te suradnje? Je li bilo kakvog kopanja po maminim stvarima?
Je. To je bilo kopanje po majčinim starim tekama iz djetinjstva. Znala sam da je pisala pjesme i bila nagrađivana. Čak su njene pjesme čitali poznati bosanski pjesnici. Stihovi te pjesme (“U zoru će, sanjam”) su me dotakli i od početka sam osjećala da je to moja pjesma i da govori o svemu o čemu i ja zapravo pjevam. Uglazbila sam je bez majčina znanja i sad joj se sviđa. Dobro je završilo.
Sliku roditelja si stavila i na album…
Album sadrži nekoliko slika iz mog djetinjstva; slika mene i brata, mog pokojnog djeda, mojih roditelja.. zajedno s dizajnericom Majom sam ih ‘prebojila’ i stavila u album. Emotivno sam vezana uz svoju obitelj i drago mi je da mogu biti dio mog prvog albuma.
Rekla si da si upoznata s tradicionalnom hrvatskom glazbom i surađivala si s Dunjom Knebl. Koliko te ta muzika odredila i kako je utjecala?
Nešto sam bolje upoznala hrvatsku tradicijsku glazbu tek prije dvije-tri godine, a skladati sam počela puno prije tog velikog otkrića. Na etno-radionicama sam otkrila jedan sasvim novi svijet hrvatske izvorne glazbe te sam te pjesme počela obrađivati i na svoj način te izvoditi na koncertima.
Kako je došlo do toga da počneš svirati i nastupati solo? Je li postojala neka tvoja bendovska faza?
Sam početak aktivnog koncertnog bavljenja glazbom je povezan s portalom Earbugs. Snimala sam pjesme u sobi kod kuće na kompjutor, no nikad nisam razmišljala da ću doista nekad nastupati pred publikom kao na primjer Joan Baez na Woodstocku. To je više bilo na nivou maštanja.
Snimila sam nekoliko pjesama i stavila na portal Earbugs pa su mi se javili jer im se svidjelo i na neki način su me pokrenuli. Organizirali su prva dva koncerta, što mi je jako pomoglo jer pitanje je kada bih se sama pokrenula bez nečije pomoći.
Sve se pokrenulo pomoću Interneta: preko Earbugsa, MySpacea i Last FM-a. To je suvremen način da glazbu prezentiraš slušateljima, bez financija, koje nitko od nas nema, bez menadžera. Moguće se brzo povezati s ljudima iz drugih sredina, tako sam i snimila 2006. EP s dečkima iz dubrovačke grupe Izae. Također, i koncerti se organiziraju na sličan način. Tako to funkcionira i na taj način sam se povezala s ljudima iz akustičarskog miljea.
Možda tvoje najjače oružje je tvoj glas. Jesi li ga školovala?
Završila sam dva stupnja gitare na rock-akademiji, a glas nisam školovala. Pjevam tako od početka i imam svoj stil. Pjevam dosta povezano uz emocije koje su opisane u pjesmama. Možda mi i pomaže posao koji radim, konstantno koristim glas i svakodnevno pjevam.
Radiš kao teta u vrtiću.
Taj posao me dosta inspirira i ispunjava. Trenutno za predstavu “Bajka o ribaru i ribici” u sklopu jedne humanitarne akcije radim glazbu. Rad sa djecom mi pruža posebno zadovoljstvo, a pogotovo zbog toga što se mogu izraziti kroz glazbu, kroz likovno i to prenijeti njima…
Jedan od uzora ti je i Jadranka Stojaković. Kako si nju otkrila, s obzirom da njenih albuma nema u prodaji?
Jadranku Stojaković sam otkrila prije dvije-tri godine. Počela sam raditi muziku, i mama mi je rekla da neke pjesme zvuče slično kao pjesme Jadranke Stojaković.
Nisam u tom trenu obratila pozornost, nego sam nakon nekog vremena putem Interneta otkrila pjesmu “Sve smo mogli mi” koja me je osvojila u istom trenu. Nisam do tada čula takvu glazbu s ovih prostora. Nabavila sam album sa njenim pjesmama i dugo slušala. To je bila pogođena emocija koju u glazbi tražim.
Kako si se upoznala s Dunjom Knebl?
S Dunjom sam se upoznala u Močvari, čula sam da organizira etno-večeri i da svatko može pjevati i da se jedu posebno fini kolačići. Tada sam odsvirala nekoliko svojih pjesama. Krenula sam na Dunjinu etno-radionicu, prvo smo učili pjesme iz raznih krajeva, da bi na kraju radili i na multimedijalnoj predstavi “Oj ti tožni človek”. Putovali smo i nastupali, čak smo imali i mini-turneju po Kvarneru sa grupom S.O.M. S Dunjom sam također surađivala na nekoliko zadnjih albuma, gdje sam pjevala po jednu pjesmu. Skupa smo snimili Božićni album te s Dunjom dijelim i snimatelja Svena Pavlovića koji je snimao naš album.
Na Internetu je moguće pronaći da hard-rock bendovi obrađuju tvoje pjesme. Kako se osjećaš kad tako nešto čuješ u drugačijem žanru?
To mi je super. Zanimljivo mi je ideja da se moja glazba obradi u što je moguće više različitih glazbenih pravaca.
Sad će, pretpostavljam krenuti promocija albuma. Kako će to izgledati?
U Booksi je krenuo program pod nazivom Škrabica. Ante Perković, Luka Belani i ja imamo svaki petak u zagrebačkoj Booksi svoje večeri i nas troje uređujemo te večeri. Sužbena promocija bi trebala biti 20.3. u zagrebačkom MMC Kopriva. U petom mjesecu ću nastupiti kao predgrupa Tindersticksima.
Imaš li potrebu svoj prateći bend krstiti nekim imenom, kao što su bili Edo Maajka i Leksaurini, pa Goran Bare i Plaćenici?
Misliš, Nina i Ninini? Idem pod imenom Nina Romić a nastupam s pratećim glazbenicima, Damjanom i Fredom.
Planira li se za drugi album žešći zvuk ili više ritam sekcije bubnja i basa? Pjesama imaš, je li?
Da, bit će pomaka. Pjesama za drugi album imam, radimo na njima. Bilo je promjena u postavi, umjesto Orlana koji je svirao na “Daljinama“, došao je novi član Fred, inače Francuz, i svira harmoniku i klavijature. Ima malo avangardniji pogled na glazbu, što i nama odgovara. Radit ćemo malo dinamičnije pjesme i biti će drugačiji od “Daljina“.
