Prije nego je osnovao Symphony X, Michael Romeo (ex-Phantom’s Opera) je početkom 1994. godine snimio album “The Dark Chapter” s klavijaturistom Michaelom Pinnellom, koji je, s pjevačem Rodom Tylerom, basistom Thomas Miller i bubnjarom Jasonom Rullom, malo kasnije sačinjavao prvu postavu Symphony X-a.
Ona je 1994. snimila nastupni album nazvan imenom benda, a za nešto više od pola godine, ali tada već 1995., i drugi, “The Damnation Game”, koji donosi još jednu ključnu stvar za nastavak karijere. U bend, umjesto Roda Tylera, dolazi Russel Allen koji se u nadolazećim godinama, uz sjajne liderske predispozicije, uz Romea promiče u glavnog kompozitora.
Već sljedeći album “The Divine Wings Of Tragedy” velikim dijelom ‘ispravlja nepravdu’ prijašnja dva, i Symphony X postaje sve popularniji i cjenjeniji bend. Prije izlaska narednog albuma, “Twilight In Olympus”, bend napušta bubnjar Jason Rullo zbog privatnih problema, mijenja ga Thomas Walling, a nakon izlaska tog albuma odlazi i basist Thomas Miller, na čije mjesto stiže Michael LePond.
Spomenuti je album još više učvrstio ‘osvojene’ pozicije, pa se o Symphony X počelo sve ozbiljnije razmišljati. Jason Rullo vratio se u bend prije, sada se slobodno može reći, epohalnog djela “V: The New Mythology Suite” (2000.), prvog konceptualnog albuma baziranog na Atlantisu, ali i prvog za najjači svjetski progresivni label Inside Out, što je značilo da su problemi s ‘plasmanom proizvoda’ postali prošlost.
“Paradise Lost“, koji je ‘pokorio’ čak i one koji su očekivali tako nešto, izašao je sredinom 2007. godine. Djelo bazirano na noveli John Miltona istog naziva sve je oborilo s nogu, a slavu benda rasprostrlo i na ona mjesta gdje je do tada ili nije uopće bilo, ili je bila u manjem obujmu.
Jedan od desetak najboljih metal albuma prošlog desetljeća, njihov najmračniji do tada, ušao je na Billboardov Top 200, bio prvi tjedan na čelnoj poziciji Top Heatseekers charta, oduševio je publiku i kritiku, koji su se uglavnom složili da se radi o istinskom remek-djelu heavy metala. Album je promoviran na velikoj europskoj turneji s Dream Theater, a ‘natjerao’ je članove benda i da snime prva dva spota u svojoj karijeri, za pjesme “Serpent’s Kiss” i “Set The World On Fire”.
Sljedeće dvije godine prolaze uglavnom po turnejama, snimalo se i solo (Allen, opet s Landeom, naprimjer), a prošle, 2010. Symphony X se pridružuje najpoznatijoj metal obitelji – Nuclear Blast Recordsu.
Upravo će taj izdavački div imati zadovoljstvo uskoro objaviti osmi album benda “Iconoclast”, koji će izaći četiri godine nakon prethodnika.
Nakon ovog ‘raspisivanja’, red je da riječ damo i Michaelu Romeu, koji je dosta toga pojasnio, a najzanimljiviji dio mogao bi biti onaj vezan uz novi album.
Michael, kada će izaći novi album “Iconoclast“?
Album je završen. Potpuno. Izdavačka kuća je dobila snimku. Vjerojatno u lipnju.
Planirate li snimiti koji spot s ovog albuma?
Sigurno hoćemo. Sada je još prerano. Sa snimanjem smo završili dan prije nego smo krenuli na turneju. Predali smo sve i provjerili slike, htjeli smo obaviti sve prije nego krenemo.
Za “Paradise Lost” album ste po prvi snimili i videospot (“Serpent’s Kiss”, op.a.). Zašto vam je trebalo toliko da snimite spot?
Ne znam. Zapravo nemam pojma. Ne znam zašto.
Nije vam palo na pamet?
Nismo ni razmišljali o tome, kao ni izdavačke kuće. Nije nam palo na pamet sve do zadnjeg albuma.
Kako je bilo snimati prvi spot?
Bilo je cool. Sve je obavljeno u dva dana i bilo je puno posla, ali bilo je zabavno.
Što je bilo sa zmijom? Jeste li imali problema sa zmijom?
Ja nisam dolazio u kontakt s njom, Russ jest. Russ je bio zadužen za zmiju. Ja sam se držao podalje, makar nije bilo opasnosti. Bilo je zabavno.
“Paradise Lost” je izašao prije tri godine. Što si radio u međuvremenu? Tri godine je dosta vremena.
Uvijek nam treba dosta vremena da napišemo glazbu. Doduše, za “Paradise Lost” nam je trebalo najviše vremena dosad. Teško je reći zašto. Uvijek želimo napraviti nešto bolje. Želimo si uzeti vremena i napraviti to kako treba. Želimo napraviti nešto drukčije, ali ne previše da ne bismo zvučali kao drugi bend. Dakle, pokušavamo zvučati dobro i drukčije, a za to treba vremena.
Znam da se čini da nam je trebalo puno vremena, ali kad ste na našem mjestu, zapravo nije. Zadnji put smo na turneji bili u Kini u ožujku i čim smo se vratili počeli smo raditi na novim stvarima. Ja sam uzeo nekoliko mjeseci da bih smislio osnovne ideje za pjesme, riffove i aranžman. Počeo sam tek u lipnju, vratili smo se s turneje, a svi imamo obitelji.
Prošle godine?
Ne.
2009.?
Da. 2009.? Sve mi se pomiješalo. Dakle, vratili smo se iz Kine i uzeli nekoliko mjeseci slobodno da bismo bili kod kuće s obiteljima i opustili se. I tek sam u lipnju počeo raditi na novom materijalu. Od lipnja do studenog uspio sam skupiti uglavnom sve osnovne ideje. Tada smo se našli da razmijenimo mišljenja i vidimo što možemo s tim, a za to treba vremena.
Počeli smo snimati i sve smo snimili kod mene, što je dobro jer nismo ovisili ni o kakvom rasporedu i nismo potrošili puno novaca, a loše je jer se nismo morali držati nikakvog rasporeda.
Niste se žurili?
Da, eksperimentirali smo sa stvarima i mijenjali ih što je na kraju ispalo dobro. No dosta smo se zajebavali i isprobavali nove stvari. No za to treba vremena koliko treba.
Hoće li i ovo biti konceptualan album kao “Paradise Lost“?
Mislim da “Paradise Lost” nije baš bio konceptualan album, ali znam na što misliš. Kroz njega se provlačila jedna tema. I kod “Iconoclasta” smo pokušali naći tu jednu temu, nešto što ćemo moći prikazati glazbeno, kao i tekstovima. Pokušavali smo smisliti temu i ne znam kako smo je smislili. Pokušavam se sjetiti kako nam je pala na pamet.
Je li vas glazba potakla na ideju ili obratno?
Ne, mislim da je to bilo ranije. Kvragu, kako smo došli do toga? Teško je sjetiti se jer je bilo davno. Ja sve pokušavam gledati kao film. Ja sam veliki obožavatelj filmova. I obožavam soundtrackove. U “Paradise Lostu” je prevladavala tema raja i pakla, dobra i zla zbog čega smo mogli iskoristiti orkestar i zbor. Na ovu je temu utjecao možda “Matrix”, nešto umjetno. Isti će se elementi nalaziti i ovdje, zbor, gitare i orkestar, ali možda u više mehaničkom smislu.
Čovjek protiv stroja?
Da, to je bila ideja u originalu, ali je onda postala samostalna. To je tema albuma. Kada album izađe, čut će se mnogo skrivenih tekstura i udaranja, mehaničkih zvukova koji dopunjavaju riffove i pjesme. To nam se svidjelo pa smo krenuli u tom smjeru. S takvim smo tekstovima mogli dosta napraviti zbog društva, Interneta i sve te tehnologije. A u glazbi smo mogli iskoristiti drukčije zvukove i teksture. Meni se sviđa, mislim da je odličan.
Veselim se što ću ga čuti.
Rastura.
Pripremili: Tea Fluksi, Zorislav Ježić, Ljudevit Cikač Ciky
