Kad strojevi zavladaju…

Za dobar album obično bude potrebno nekoliko godina predanog rada, a to je ‘formula’ koju Symphony X primjenjuje zadnje desetljeće.

I malo više, s obzirom da su ih u jedanaest objavili tek četiri. Iako, u desetljeću ranije, devedesetih, pokazali su da se i u kraćim periodima mogu snimati kvalitetni albumi, s obzirom da su ih u četiri ‘natukli’ jednako toliko. No tada su bili mlađi i ambiciozniji, napucaniji energijom, sa željom da se čim prije dokažu, s godinama je došla staloženost, stabilnost i ozbiljnost, a nije nestala kreativnost.

Da je tome tako, dokaz je osmi studijski album “Iconoclast“, koji je došao nakon, po mnogima, vrhunca karijere dostignutog s “Paradise Lost” (2007.) i bilo je veliko pitanje što i koliko još mogu glavni akteri ove priče, Michael Romeo, autor glazbe, te s Russelom Allenom i svih tekstova ovog albuma.

Nećemo se ovdje baviti usporedbama ta dva albuma, procjenjivati koji je bolji, a koji lošiji, već samo pripomenuti da je Symphony X s “Iconoclast” ostao na vrhu progresivnog metala. Na samom vrhu. Možda tek reći da je, za razliku od sukobljavanja raja i pakla, odnosno dobra i zla na “Paradise Lost“, najmračnijem albumu benda, ovdje tema borba ljudi sa strojevima, s tehnologijom koju su sami izmislili i koja bi ih u konačnici mogla ‘pojesti’. Drugim riječima, borba za opstanak, borba protiv strojeva da ne preuzmu vlast nad svijetom.

Takva tekstualna tematika očekivano sa sobom donosi mračniji i kaotičniji atmosferski ugođaj, a glazbena je opet dokazala da Symphony X s lakoćom kombinira heavy metal, progresivni rock i klasičnu glazbu i sve to isproducira tako da zvuči nestvarno dobro.

Klinički precizno i izvorski jasno. Koliko god da je u svojoj kompozicijskoj strukturi koncipirana u višeslojnom formatu, širokopojasna i višeetažna, glazba koja nudi kontinuiranu napetost, s ritmičkim odmacima, interludijima, igricama i međuigricama, ona za sobom ne ostavlja dojam prekompliciranosti i potrebu ulaganja prevelikog napora kod konzumiranja.

Razlog tome najvećim dijelom leži u činjenici da se, usprkos vrhunskim individualnim tehničkim izvedbama, ne osjeća neka posebna želja i potreba za pojedinačnom samopromocijom, već se više radi na kompletnosti, kompaktnosti i harmoničnosti cjelokupne svirke, a daleko manje na matematičkim izračunima.

Možda se stječe dojam kako se osnovna glazbena koncepcija ne mijenja, da se bend ‘slijepo’ drži svojih načela, ali neupitno je da svaki put djeluje osvježenije, ovoga puta i glasnije, agresivnije, dinamičnije i dovoljno mračno da cijelim tijekom trajanja albuma održava visoku razinu naboja, ali i teatralnosti i iščekivanja zapleta drame.

Pogotovo fascinira snaga i agresija heavy metala, kojoj kontriraju duboke i emotivno-sjetne melodije, a Michael Romeo i ovoga puta ima sjajne, eksplozivne i maštovite gitarističke ispade s velikim, goropadnim, uklizavajućim riffovima ‘podebljanim’ groove ispadima, a catchy solaže su, iako relativno lako pamtljive, impresivne, prepune iskričavosti i svakoj pjesmi daju poseban pečat.

Ipak, uza sav naklon instrumentalistima, o kojima ćemo još malo kasnije, pokretačka snaga pjesama je Russel Allen, pjevač koji mete ‘konkurenciju’ u prog-metalu, a i šire. Osim što se osjeća njegova dominacija, sigurnost, strast i samopouzdanje, pjevački je izrazito jak, s velikim rasponom glasa, pa tako bez problema i većih napora izvodi glasne i agresivne dionice, kao i one mirne, tiše, s velikim emocionalnim predznakom, a isto tako, odlično balansira svoju ulogu s onom instrumentalnih elemenata. Preko, ili uz njegove interpretacije, slušatelj svaku pjesmu može osjetiti, može doživjeti na pravi način, a u mnogima zvuči kao reinkarnacija Ronniea Jamesa Dia. Vrhunski pjevač, bez dileme.

Klavijaturističku suptilnost ponovno je ponudio Michaela Pinnella, koji kombinira tehniku i maštu, i svojim neoklasičarsko-orkestralnim izvedbama daje sočnost soundu, ne libi se ‘odigrati’ i solo partituru, a glasovirske ‘varijacije na temu’, uglavnom smještene u središnjim dijelovima pjesama, jasno ‘podebljavaju’ zamračenost priče.

Solažama se voli poigrati i Michael Lepond, čije su bas linije dosta lukave, pa se tako ponekad stječe dojam da ih nema, no onda se odnekud ‘pojave’ i preuzimaju dio rizika na sebe, a drugi dio ‘ritmičke sekcije’, Jason Rullo, i dalje nudi odmjereni i umjereni bubnjarski ritam i vrhunske prijelaze, za koje, koliko god se čini da jesu, isto toliko i nisu predvidivi, i također uzdižu atmosferu, a u dosta slučajeva i energetsku vrijednost. Epsku atmosferu dodatno naglašavaju orkestralni aranžmani, kao i brojne zborske izvedbe, a ‘nazočnost’ strojeva dočaravaju fino umetnuti sampleovi, koji čak malo industrijaliziraju sound. U stvari, ne malo, nego tek – minimalno. Taman koliko treba.

Upravo početna i naslovna stvar “Iconoclast” nudi uvodnu kombinaciju sampleova i klavijatura, koji stvaraju industrijalizirano-kaotičnu atmosferu, a nju razbijaju žestoki progresivni riffovi, usporava i uzdiže zbor, pa opet ubrzavaju gitare i bubanj, izrazito je energično pjevanje, jako nalik na Dia u refrenskim dijelovima, gomila je klavijaturističkih orkestralija i epske snage, uz nekoliko skladnih izmjena ritmova, a sve to, i još više, smješteno je u gotovo jedanaest minuta.

‘Prožvakane’ “The End Of Innocence” i “Dehumanizer” himnične su, snažne i melodične prog-power pjesme, “Electric Messiah” nudi još više agresije i distorziranije, grooveu sklone gitare, a “Prometheus (I Am Alive)” je energični miks srednjih i bržih ritmova s malo sampliranja, dupliranjem gitara i bubnja, te zasigurno najrazdražljivijim i najgrubljim vokalima.

Čista suprotnost onima na odjavnoj, najboljoj pjesmi albuma, “When All Is Lost“, koja podsjeća na “Paradise Lost”, no za razliku od nje, koja je na prošlom albumu primirila tenzije i pripremila za završne udarce, “When All Is Lost”, “Iconoclastu” daje finalni pečat. Devet minuta prekrasnih dark melodija, mnoštvo dirljivih piano izvedbi, emotivnih vokala, orkestralnih klavijatura, dvoslojnih riffova, heavy solaža, uzvišenih refrena praćenih pianom, genijalni interludij s akustičnim gitarama, pianom, orkestralnim klavijaturama, na koje se nadovezuje heavy solo s energičnijim i bržim ritmovima, te izrazito emocionalan završni dio čini je jednom od boljih pjesama Symphony X uopće.

Benda koji jednostavno ne zna, ili ne može snimiti album koji neće dići prašinu. U biti, bend koji jedino svojim albumima i diže prašinu na metalnom nebu, a to je jedino što je vrijedno. Zato i jesu plafon progresivnog metala, i zato su ponovno snimili album kojeg će biti jako, jako teško nadmašiti.

Tako se govori već godinama, za svaki album Symphony X koji objave, to postaje sterilno, no to su istovremeno neoborive činjenice koje će svakom dobrom poznavatelju prilika u prog-metalu biti izuzetno lako obraniti.