Ovoga četvrtka (1. veljače) u Vintage Industrial Baru očekuje nas nešto poprilično zanimljivo. Popularni zagrebački klub ugostiti će veliki alternativni jazz kolektiv poznat pod imenom Mimika Orchestra.

Na čelu orkestra nalazi se saksofonist i skladatelj Mak Murtić, dok su njegove skladbe isprepletene tradicionalnim i suvremenim jazzom, progresivnim rockom, folklorom, suvremenom klasikom i live elektronikom. Vokali, limeni i drveni puhači, velika ritam sekcija i live elektronika samo su neke od prepoznatljivosti ovog 20-eročlanog orkestra koji svojim nastupima vodi na začuđujuće pustolovine.

Ako volite jazz, etno i elektro utjecaje, zanimaju vas antropološke, kulturološke i mitološke priče prošlosti i budućnosti, otvorenih ste pogleda na svijet oko sebe i volite improvizacije i kombiniranje raznih žanrova, onda je ovo prilika koja se ne propušta.

Muziku podržava

Mak je pred nadolazeći nastup izdvojio nešto vremena i odgovorio nam na sve što nas je zanimalo…

Kako je izgledalo spajanje Mimika orkestra u jedno, odnosno put koji vas je sve spojio zajedno? Kolektiv i dalje raste?

Mimika orkestar je izrastao inicijalno u Londonu kao kolektiv glazbenika, počevši od osmeročlanog do sadašnjeg varirajućeg broja izmedu 15 i 20-ak ljudi. Svojim povratkom u Hrvatsku pokrenuo sam Mimika Kolektiv koji je također prerastao u Orkestar, tj. radi se trenutno o setu ljudi, nekih stalnih članova te nekih gostiju koji rade na raznim programima zajedno, kako ovdje u Hrvatskoj tako i u Engleskoj, te ubuduće planiramo napraviti internacionalne kolaboracije obiju ‘trupa’.

Svaki album i nastup je specifičan. O kakvom konceptu je riječ?

Zasad smo izdali tri albuma te još mnoge nezavisne kompozicije. Prvi album bavio se ljudskim povijesnim i pretpovijesnim migracijama (možda i zbog vlastitog preseljenja u nepoznatu zemlju), drugi se bavio naseljavanjem planeta Marsa, ali je u suštini bio narativna satira u Euroatlanskoj krizi. Kako je dalje vrijeme pokazalo, Svijet je krenuo još više u desnom smjeru nakon spomenute krize, tako je zadnji album i projekt sociopolitička kritika, ali i osobna, tj. ljudska svijest o smrtnosti, pa funkcionira kao staroslavenska pogrebna ceremonija. U zadnjem albumu također koristimo nepravilne ritmove Balkana, inspirirani smo tradicijiom, ali i psihodelijom te duboko ukorijenjeni u glazbi Dukea Ellingtona, rocka, te suvremenog jazza.

Kome bi se sve vaš izričaj mogao svidjeti?

Zasada imamo jako dobre reakcije šire publike, prvenstveno jer je u toj glazbi sve što volimo, ritmički, svirački i scenski, a glazba i nastup imaju inkluzivni pristup, tako da su svi dobrodošli u naše društvo.

Tko sve dolazi na vaše nastupe? I možeš li izdvojiti neke od najinteresantnijih komentara koje ste dobili vezane za vaše performanse?

Kao u prethodnom odgovoru, dolaze razni ljudi iz svih spektara društva. U Engleskoj su se ljudi čudili (sa zadnjim projektom) o kakvom se to jeziku radi, pa bih objašnjavao stanje ovdje i da koristimo kajkavsko narječje naših jezika. Pitanja su bila i o ritmovima, kostimima…

foto: Matej Čelar
Kakve razlike vidite u nastupima pred hrvatskom ili pak publikom u Londonu?

Generalno mi se čini da londonska publika vidi novu glazbu drugačije nego hrvatska zbog kulturnih ili manjka kulturnih referenci, dapače čini mi se da zbog korištenja tradicijske glazbe začudo ljudi ovdje u Hrvatskoj manje poznaju povijest i ritmove iz regije nego publika u Londonu (što i ima smisla, zbog sustavnog odvajanja tradicijske kulture od života te odvajanja povijesti jugoslavenske kulture iz mainstreama od ’90-ih nadalje).

Majstori ste improvizacije, ali kako izgledaju vaše probe, izmjenjivanje kreativnih ideja i slično?

Probe se zadnje vrijeme bave definicijom zvuka pojedinih sekcija (puhači, ritam, vokali), ali kad radim(o) novi materijal onda najčešće ja dolazim s gotovim aranžmanima ili nekim workshopom sa sekcijama. Primjerice, trenutno počinjem pisati novu glazbu za orkestar te sam s vokalima probavao razne ideje korištenja improviziranih fragmenata nekih srodnih tonova. Doduše, ponekad se dogode otvoreni jamovi iz kojih proizlaze različite ideje.

Formalno glazbeno obrazovanje ili samoukost?

Ja sam osobno počeo svirati i pisati sam, s predznanjem bas gitare koju sam učio kod Krune Cvancigera (kasnije prelazim na saksofon). Ozbiljni interes za pisanjem i ‘notama’, tj. harmonijom razvijam tek na studiju arhitekture i radom s prvim bendom Kreol. Kasnije sam u Londonu išao na smjer aranžiranja na Middlesex University, ali čini mi se da ovo što mene interesira moram ponajviše sam istraživati i osmišljavati. A ne radi se samo o glazbi, već i o idejnim narativima, sceni itd. Drugi glazbenici su gotovo svi formalno obrazovani, ali ima pojedinih odmetnika.

Koliko je zahtjevno voditi sam jazz orkestar koji broji skoro 20-ak članova?

Puno pomaze Maja Rivić (vokal u bendu), Tena Stanić (organizatorica) i Damjan Blažun (live elektronika i repanje u bendu). Dugo smo u svemu bili uključeni gotovo isključivo Maja i ja, ali trenutno se, uz spomenutu trojku, podosta ljudi iz kolektiva i orkestra uključilo u organizaciju. A što se tiče svega, naravno da je malo zahtjevnije nego s četveročlanim bendom, ali sve ima svoje prednosti i mane. U ovom slučaju smo podosta posložili sisteme, tabele, logike organizacije i druženja tako da je sve već uhodano.

Kako izgleda pisanje samih skladbi? Na koji način se bira sama tematika priča, scenarij i narativ?

Tematiku za skladbe Mimika Orkestra u načelu određujem ja (iako ponekad radim kompozicije za druge ansamble u kojima imam definiranu tematiku). Nakon određivanja tematike, ili kroz proces, krećem istraživati razne aspekte – kulturne, glazbene, vizualne i narativne – onoga što otprilike želim, a onda dalje to čistim. Na kraju krajeva, glazba prirodno izlazi kao nekakva priča. Često su tu osobna pitanja koja inspiriraju, koja se nadovezuju na teme iz primjerice Antonionijevih filmova ili filmova Tarkovskog, Parajanova… ili pak nekih drugih iskustava.

Što zapravo nastojite postići svojim performansima i interesantnim žanrovskim miksom u vašim skladbama? Kakvu poruku nastojite odaslati slušateljima?

Generalno, najveći žanrovski miks se događa u klupskim nastupima jer sviramo fragmente više projekata, iako u svakom postoji određeni miks, ali zajednička estetika. Cilj je u principu prvo reći da želimo stvarati, tj. biti dio raznih grupa koje stvaraju nove stilove i biti otvoreni za razne jezike, cilj je biti liberalan i istraživački nastrojen. Ali dublji cilj svakog projekta je neko konkretno pitanje (slom društva? smrtnost ?) i način na koji isprezentirati to često dolazi od nekih vlastitih postojećih ideja te nekih istraživanja. Osobno želim poslati poruku da se upozna vlastita povijest, da se stvori kritički odmak od medija i društva (možda čak reći da je manjina često u pravu, uvijek) te da svatko istražuje i bude zainteresiran za svijet oko nas, bilo to u biologiji, tehnologiji, društvu. Često komentiram slom društva i trenutne situacije.

Što nam možete otkriti o nadolazećem koncertu u Vintageu? Kako ste zamislili ovu večer, donosite li nekakve novosti sa sobom?

Donosimo neke nove radove, par novih ljudi, sviramo ‘trailere’ dva projekta, jedan o Marsu, drugi o Slavenima. Imamo nove sekcije i zamišljamo ozbiljno zabavan program s energičnim ritmovima, solistima, vokalima, smijanjem, ozbiljnošću, plesom i žrtvovanjem!

Muziku podržava