Ponekad me nije briga, ali onda shvatim da individualno svojom nebrigom postajem dio problema, što je, logičnim slijedom – problematično. Neki drugi odlaze pak u drugu krajnost pa svoje želje formiraju ka aktualizaciji sebe kao “rješenja”, no ja se takvo što ne usudim raditi, jer više ni nemam pojma što treba i kakvo to treba biti. Kada sam imao, samo sam mislio da imam, a zapravo nisam imao pojma. Možda sve ovo jest prazno filozofsko naklapanje, no ne mislim da postoji bolji i pravičniji način za otvoriti komentar o jednom općem, globalnom, trendu koji se ovih dana, eto srećom, oslikao i na hrvatskoj glazbenoj sceni. Stoga, kad već rješenja nema, krećem u pokušaj preciziranja problema.

Lidija Bačić Lille i Miki Solus udružili snage

Jučer se, na YouTube-u pojavio još jedan domaći ljetni hit. O glazbi koju nitko ne sluša sam već mislim pisao, ali ako nisam pisao, onda sam malo govorio. Uostalom, o svim tim “hitovima” je sve rekao Mišo Kovač gostujući u emisiji Nedjeljom u 2. Ako se ne varam, on je hrpetinu domaćeg sadržaja nazvao “urbanom glazbom koju nitko ne sluša”, a njen ishod je tražio u činjenici da danas “svi peču kući”. Mene ne zanima imamo li izlike od singlova zbog ovog ili onog razloga, niti mislim da je to u ovome kontekstu važno. Naime, nemojte me krivo shvatiti, no jučerašnji, najnoviji glazbeni crossover gdje Miki Solus sklada i repa Lidiji Bačić, šlag je na tortu jednog sveopćeg bezumlja koje se eto prelilo i na glazbu. Ne mislim da su Miki i Lidija bezumnici, dapače, oni jako dobro znaju što rade, a i uostalom nisu jedini, pa ću se potruditi da ovo ne bude priča samo o njima.

Muziku podržava

U čemu je onda problem? Lubenica je nešto na što su naše uši navikle. Navikli smo i na Lille, i na njen LilleCoin, navikli smo i na provokatora Mikija. No, mene je ovo danas natjeralo da razmislim o tome gdje stojimo – duhom. Ukratko rečeno, duhom smo, ako se mene pita, izuzetno siromašni. Kada bi duh bio mjerljiv BDP-om, bili bi Rumunjska, ili možda da sve bude apsurdnije – Hrvatska. A zašto smo duhom siromašni? Jer nikome više ništa na ovom svijetu ne predstavlja neku vrijednost ili cilj, jer smo dotaknuli apsolutno dno apatije prema nekom idealu ili ideji, čak i volji. Prazninu pak ne podnosimo, pa smo sve to nadomjestili sveopćom ironijom i obrtanju vrijednosti u kontra-vrijednosti, i obratno. Lubenica je savršen primjer navedenog. Estrada s jedne, nezavisna scena s druge strane, sve upakirano u jednu veliku i vječnu zajebanciju.

Neki će mi odmah reći da sam čangrizav i ogorčen i da ne znam prihvatiti veliki i vječni trend iz reda iznad. No što kad sve postane zajebancija? Postaje li onda sve ovo jedna velika šala? Mislim, cijelu priču oko Lidije Bačić načeo je Vojko, pa tako kaže da je slao pjesme Lidiji Bačić, al neće da kupi. Kupila je ipak Mikijevu Lubenicu, pa sada imamo suradnju jednog osobenjaka koji je ostavio solidan trag na nezavisnoj sceni u Hrvata, sa zabavljačicom koja je protutnjala estradom u zadnje tri godine. Meni je ok da takvo što postoji, ne mislim da takvo što treba ignorirati ili nedajbože braniti, no u ovo doba recesije duha, kada oni koji ga imaju žive od mrvica, a oni koji ga nemaju neumoljivo jedu prostor svemu i svakome, mislim da bi bilo zdravo zapitati se – kamo ovo sve vodi?

Mala Mada kao primjer broj 2

Da stvar bude bolje, nije ovo prvi Mikijev izlet u ironiju ovoga tjedna. Neki dan je izašao singl “Glumica”, izvjesne Male Made, koja je, kako PR objava kaže, završila medicinu i glumu, a sada joj je došlo vrijeme za osvajanje estrade. Ne želim nikome ulaziti u životne odabire i puteve koji dotični odabiru, ali “Glumica” je perfektan primjer broj dva te duhovne recesije. Žena koja zasigurno ima kapacitet stvarati nešto smislenije, odlučila je svoj napor uložiti u ironiju, pa tako u sladunjavom zavodničkom pop broju ucrtava sve moguće i nemoguće stereotipe oslikavajući se kao damu koja obožava ćevape. U spotu je i Zoran Šprajc, u maniri Aleksandra Stankovića i njegova pojavljivanja u spotu već spomenutog Vojka.

I najbolje od svega, oba singla imaju jedan predivni omen koji objedinjuje to o čemu govorim, a to simbolični prikaz nemara, lijenosti ili nemogućnosti izražavanja. Dok Mala Mada leži u bazenu na luftiću u obliku emoji-a izmeta, Lidija je lubeničasta u najavi pjesme uz isti taj emoji, samo s lubenicom naravno. Riječi su postale suvišne, a i detalji su postali potpuno beskorisni. Sve stane u svega nekoliko piksela šarenih boja koji dolaze i odlaze munjevitom brzinom u zaborav. Takvi su nam i domaći “hitovi”.

Ovim crossover pokušajima tu nije kraj, očekujte toga još, jer jedino je šok terapija garant nekoliko milisekunda pažnje korisnika društvenih mreža. Izgleda kao naoko neozbiljan problem, no ispašta stvaralaštvo za koje, kako vrijeme u kojem živimo jasno pokazuje – treba vremena. Sve ostalo su rime na razini “pletenica – lubenica”, “rakije – napije” , “tvrda – brda” i tomu slično.

0 Shares
Muziku podržava