Jedno od najugodnijih ovogodišnjih domaćih glazbenih iznenađenja je grupa ljudi koja se skupila pod imenom Afion, pravo su osvježenje na hrvatskoj etno sceni koja je malo posustala u posljednje vrijeme. Mogli ste ih upoznati na mnoštvu događanja, od različitih etno zbivanja do samostalnih koncerata koji su gotovo uvijek rasprodani.
Nedavno su izdali svoj prvijenac “Afion” koji je do sada pobrao mnoge pozitivne kritike. Da li im gode te kritike, poneku informaciju o bendu i budućim planovima priupitali smo putem e-maila Lidiju Dokuzović. Što je odgovorila, saznajte u sljedećem nizu redaka…
Kako je započela priča o Afionu i zašto baš ime Afion?
Priča počinje 2003. kada smo održali prve nastupe u kantini Filozofskog fakulteta na večerima koje je organizirao Klub studenata etnologije. Safko na kavalu, Danijel na gitari, Nenad na djembeu, a kolegica s etnologije Ana Krolo i ja smo pjevale. Za potrebe plakata morali smo smisliti ime bendu i onda se Safko sjetio imena Afion. 
Nama se svidjelo kako riječ zvuči i samo značenje, pa je i ostalo tako. Zatim je uslijedio prvi cjelovečernji koncert u Attacku u kojem nam se pridružio i Stefko na tamburi. Taj prvi Afion svirao je samo makedonske pjesme koje smo naučili u makedonskoj zajednici ili smo ih sami pronašli iz drugih izvora. Aranžmani su bili jako jednostavni. Nakon odlaska Stefka, Safka i Ane, pridružili su nam se Dario na kontrabasu i Marijela kao drugi glas. Intenzivirali smo probe, našli prostor za vježbanje i uskoro snimili prvi demo kod prijatelja Zoka u njegovom kućnom studiju u Prudnicama, kraj Savskog Marofa.
Otkud toliki interes za etno?
Mi smo šestero ljudi različitih interesa, životnih preokupacija i poslova, ali nas sve diraju sevdalinke, makedonske pjesme, hrvatske, sve te narodne pjesme koje su prilično jednostavne, a u čovjeku izazivaju snažne emocije. Svatko od nas ima neku svoju osobnu priču zašto je navučen na te pjesme.
Svirate mnoge instrumente, od tradicionalnih do modernih. Imate li kakvu glazbenu podlogu, školu?
Tanja i Dario su završili srednju glazbenu školu za kontrabas i flautu, ja sam krenula par godina na torijski odjel i solo-pjevanje, ali nisam završila, Danijel i Marijela osnovnu, a Nenad nema ništa od formalnoga glazbenog obrazovanja. Ali, otkako sviramo u Afionu, puno učimo sami te jedni od drugih, eksperimentiramo sa svojim instrumentima na način koji ti nikakvo formalno glazbeno obrazovanje ne može dati.
Kako to da ste tako dugo čekali za izdavanje albuma, pošto ste glazbeno-koncertno prisutni više od dvije godine?
Nismo bili u financijskoj situaciji da si možemo platiti studio. Diskografske kuće baš i nisu bile pretjerano zainteresirane jer im je etno nekomercijalan pa im se ne da ulagati u to. Osim toga ljudi iz diskografskih kuća baš i ne posjećuju pretjerano koncerte mladih bendova, a kako još k tome nismo bili medijski eksponirani, nisu zapravo ni znali za nas. Kad smo skupili trećinu love, ušli smo u studio, snimili album, a Spona nam je našla izdavača – Aquarius Records.
Da li vam godi što je vaš debi proglašavan kao jedan od najisčekivanijih domaćih albuma godine?
Lagala bih kad bih rekla da mi nije drago to čuti. I mi smo ga žarko iščekivali.
Kako ste sakupljali pjesme za album?
Nismo se vodili nekim racionalnim kriterijem, nego: ova pjesma mi je dobra i nju moramo staviti na album, a do njih smo dolazili na razne načine: preslušavajući terenske snimke i snimke s raznih smotri iz Instituta za etnologiju i folkloristiku, preslušavanjem kompilacija tradicijske glazbe, prelistavanjem notnih i tekstualnih zapisa tradicijskih pjesama. Ali princip rada na pjesmama je više-manje isti za sve. Otpjevam osnovnu melodiju pjesme oko koje onda Danijel složi gitarsku dionicu, pa Nenad ritam, onda ostali ubace svoje instrumente i glasove i tako se jednim timskim radom izrodi pjesma.
Od mnogih koncerata koje ste održali, koji vam je najviše ostao zapamćen i zbog čega?
Teško je izdvojiti samo jedan, bilo ih je više nezaboravnih, ali svakako moram izdvojiti oba nastupa na festivalu Nebo, na Et’no festivalu u KSET-u, na Ex Yu Rocks festivalima u Jablanici i Travniku, uvijek nam je lijepo kad sviramo u Orlandu u Dubrovniku, i u Sisku, ali posebno želim izdvojiti nastup na Festivalu ruralne kulture u zaselku Rapo u Biskupiji kraj Knina.
Svirati jedan dan u garaži, a drugi dan na improviziranoj pozornici ispod brajde pored vodenice u pravom seoskom okruženju i prekrasnoj prirodi jednostavno je bilo čarobno. Način na koji su se domaćini tamo odnosili prema nama, odigrao je veliku ulogu, ali to se ne da riječima prenijeti. Nadamo se da će se taj festival održati i sljedeće godine te da ćemo ponovo gostovati na njemu.
Već ste surađivali i svirali s mnogima. Na koju ste suradnju najviše ponosni? S kim biste željeli surađivati, a niste do sada?
Na albumu imamo nekoliko gostiju s kojima ćemo vjerovatno nastaviti suradnju, Robindra Nikolića na klarinetu treba posebno istaknuti jer nam se čini da po nekakvom glazbenom senzibilitetu lako nalazimo zajednički jezik, kao što se može čuti u našoj izvedbi sevdalinke Anadolke. Neki od nas djeluju u više sastava, nevezanih uz etno izričaj, kao stalni članovi ili suradnici. Suradnja s Dunjom Knebl ima za nas posebno značenje jer nam je ona jako pomogla u svim vidovima našeg djelovanja.
U svakom slučaju volimo surađivati s različitim glazbenicima jer se na taj način otvaraju mogućnosti za postizanje svježih i neočekivanih rezultata. Svaki čovjek ima neki svoj rukopis i ako nam on može pomoći da zajedno ispišemo zanimljivu priču, svaka kombinacija je moguća.
Da li ćete ubuduće i dalje koristiti samo tradicionalne etno pjesme ili možemo očekivati i vlastite autorske skladbe u tom stilu?
S Afionom se nikad ništa ne zna. Sve su opcije otvorene, ali i ako kojim slučajem i bude autorskih pjesama, nećemo prestati izvoditi i tradicijske. Ipak je neki glavni moto izvoditi tradicijske pjesme na način koji se nama sviđa i koji dopire do ljudi.
Da li u planu imate možda proboj na svjetsku scenu?
Evo, baš imamo u pripremi jedan album na engleskom jer se mislimo probiti na strano tržište (smijeh). U svakom slučaju želja za putovanjem i sviranjem po svijetu itekako postoji. Nadamo se da će naš odlazak na WOMEX u Sevillu doprinijeti da se ta želja ostvari.
