Aleksandar Dragaš: “Pjesme u doba korone” – Prošle i sadašnje apokalipse

Slično kao što je pred desetak godina odlučio napraviti presjek svojih recenzija iz Jutarnjeg lista u zbirci objavljenoj pod nazivom “Rock 21. stoljeća”, Aleksandar Dragaš je u novoj zbirci “Pjesme u doba korone” odlučio objaviti kolumne koje je za iste novine pisao u proljeće i ljeto 2020. kao reakciju na grozno “novo normalno”. Početna ideja bila je čitatelje zabaviti i odvratiti im misli od pandemijskih muka i patnji, no vrlo brzo, shvativši da ne može zatomiti “političku životinju” u sebi, Dragaš je kolumne počeo oblikovati kao komentare na tekuće događaje. Svaka kolumna tako je hibrid između komentara određenog događaja ili stanja i “sličice” odabrane pjesme za koju je smatrao da ga dobro opisuje. I autor i urednici odmah vas od početka pozivaju da uz tekstove poslušate i odabrane pjesme, prvenstveno zbog užitka, a manje zbog dojma o knjizi.

Poslušala sam njihov savjet i pokazalo se da je upareno čitanje i slušanje ovdje multitasking koji dobro funkcionira – vrijeme potrebno za čitanje većine tekstova taman je unutar nekakvih za pop-rock standardnih 3-4 minute pojedine pjesme, a doživljaj puno potpuniji i nestandardno mutimedijski. Već letimičan pogled na popis pjesama otkriva da je inspiraciju za pandemijski soundtrack Dragaš u najvećem dijelu tražio u starijim blues i folk klasicima, kao i u punku i njime inspiriranom new waveu, tek ponekad zalutavši u carstvo pop hitova. Očito je da su to razdoblja u glazbi koja ga osobno najviše zanimaju i s kojima je odrastao, a ispala su i vrlo prigodna za opisivanje stanja i misli koje je kroz ovaj čudan period proživljavao.

Iako Dragaš i inače u svoje tekstove ugrađuje osoban pečat i stil, te zrači pozitivnim glazbenim fanatizmom, pa ga zato i inače volim čitati, ovdje ide mnogo dublje nego što smo od njega navikli, kako u svoju intimu, tako i u svoja opredjeljenja i stajališta. Dok će se s njegovom anksioznošću i zabrinutošću oko stanja stvari moći poistovjetiti svi, samo će oni lijevo politički orijentirani prihvatiti njegove političke i ekonomske analize, kao i njegove nade o tome kako bi bolja budućnost mogla izgledati nakon prisilnog globalnog resetiranja. No, s druge strane, ne zabrinjava me da bi ova knjižica mogla završiti u krivim rukama – teško je zamisliti osobu koja je istovremeno, primjerice, Clash fanatik i zagovornik Domovinskog pokreta – sami bendovi i pjesme koje Dragaš ovdje bira diktiraju ciljanu publiku.

Ugrubo, u prvoj polovici ove knjižice Dragaša više zanima kako se izboriti s vlastitim osjećajima izolacije i straha, a u drugoj ga sve više živciraju krivi potezi Vlade i milijun malih i velikih načina na koje naša država ne funkcionira kako bi trebala, iako uz sve zadržava određenu dozu optimizma, opravdanu ili neopravdanu. Za sebe lijek pronalazi u svetom trojstvu “Sex & Drugs & Rock & Roll”, kojom otvara zbirku, istodobno fasciniran Duryjevim raskalašenim životom “do daske” i nostalgičan za svojim vlastitim porocima – birtijama, alkoholom, lakim drogama i ženama. Utjehu uvijek pronalazi i u samoj glazbi, pa, primjerice “Fever” Little Willie Johna istodobno secira kao groznicu koja može biti posljedica bolesti, zaljubljenosti, ili pak ekstremna reakcija na izrazito dobru glazbu. Tim temama iznova i iznova se vraća kroz blues klasike od kojih neki sežu čak i u ‘50-te, i za koje moram priznati da mi ih je dio bio potpuno nepoznat i da mi ih je Dragaš ovdje na neki način otkrio i predstavio. U mnogo poznatijim pjesmama kao što su “Dancing Queen” ABBA-e, “Hanging on the Telephone” Blondie ili “Teenage Kicks” The Undertonesa nostalgičan je i za zamračenim podijima na kojima možete zaplesati bez srama čak i ako niste neki plesač i vremenima kad je telefon služio prvenstveno za dogovaranje ljubavnih sastanaka, a ne za praćenje oboljelih, te ozbiljno zabrinut za tinejđere kojima će restrikcije i socijalna distanca uskratiti ili znatno otežati nužno potrebne izlaske, zabavu, prva ljubavna i seksualna iskustva. Ipak, najdublje ide u tekstu koji je, ne treba se začuditi, posvećen pjesmi “Isolation” Joy Divisiona, u kojoj ga trenutačna izolacija podsjeća na neke prošle, bilo da ih je sam birao zbog okrutnosti svijeta i neuzvraćenih ljubavi, ili ih bio prisiljen istrpiti po bolnicama ili kod kuće u dugogodišnjoj borbi s bolešću.

U nastavku, koncentrirajući se na šire ekonomske, političke, sociološke i ine posljedice, kako već prisutne, tako one očekivane, Dragaš poentira u izboru 16-minutne Dylanove “Murder Most Foul”, koja je u vrijeme pisanja teksta bila objavljena, i koja je mnoge začudila zbog toga što im se činilo suvišnim ili neprimjerenim u danim okolnostima razmišljati ili raspravljati o tako relativno davnom događaju kao što je Kennedyjevo ubojstvo. No, Dragaš ovdje ispravno povlači paralele, detektirajući i sadašnji trenutak kao jedan od onih nakon kojih više ništa nije bilo isto, i za kojeg se svi sjećaju točno gdje su bili i što su radili, uz jedinu razliku što pandemija društveno tkivo razara mnogo sporije, podmuklije, lukavije, skrivenije. Iako u mnogim tekstovima otvoreno kritizira sadašnju i prošle vlade, čiji su se neuspjesi i greške izrazito jasno pokazale pa i multiplicirale i zakomplicirale u vrijeme krize, najjasnije detektira probleme u tekstu koji prati “Wind of Change” Scorpionsa, koja mu je ljigava, ali jest neka vrsta simbola tranzicija koje su ‘90-tih započele u mnogim europskim zemljama, pa i kod nas: “Iza nas je u EU ostala samo Bugarska, jer u Hrvatskoj se kroz demokraciju, zahvaljujući i crkvi, amenovalo i endehazijske bojovnike, kroz sudstvo ozakonilo nepravdu i kriminal, a kapitalizam premrežilo stranačkim interesima i korupcijom.”, reći će ovdje Dragaš, ponovno podsjećajući da ovo nije knjiga baš za svakoga. Izrazito je zabavan i provokativan i u tekstu posvećenom “Oh Bondage! Up Yours” X-Ray Spexa, u kojoj jasno oslikava crnilo u koje hrvatska politika često tone, i u kojem se čak i Kolinda Grabar-Kitarović može činiti kao velika borkinja za ženska prava, a njezin srednji prst kao čin pobune u stilu engleske punkerice Poly Styrene.

Sve u svemu, ne može se osporiti da je Dragaš ovdje složio jednu vrlo zanimljivu i osobnu playlistu, te da nije nimalo izgubio svoju sposobnost pisanja o samoj glazbi, koja je, kao što kaže Elvis Costello, “kao plesanje o arhitekturi”, apstraktni i rijedak talent. Također, potpuno je beskompromisan i bez dlake na jeziku kad su u pitanju njegovi politički stavovi, što si u ovakvom formatu može potpuno dozvoliti, neopterećen pitanjima uspostave dijaloga, uvažavanja različitih mišljenja, političke korektnosti, cancel kulture i sličnih fenomena koji su dominirali medijima u tome periodu. Nakon beskonačnih iščitavanja comment sekcija pod člancima koji su objavljivani za vrijeme pandemije, te rastuće zabrinutosti za zdravi razum, logiku, obrazovanje i kulturu nacije, kao i straha od regresivnih tendencija, bilo mi je vrlo umirujuće i osvježavajuće čitati tekstove napisane iz njegovog ugla, a koje bih i osobno u svakom trenutku potpisala. Ako moram cjepidlačiti, ono što mi u “Pjesmama u doba korone” nedostaje definitivno su i neki noviji i aktualni izvođači, koji su pandemiju oslikavali u realnom vremenu, no to je možda i materijal za neku drugu prigodu. Također, nešto stroža selekcija tekstova otklonila bi određena ponavljanja tema u tekstovima. S druge strane, punkerski duh i blueserska nostalgija ovoj knjižici daju poseban šarm zbog kojeg sam sve spremna oprostiti, a Dragaš ostaje jedan od rijetkih domaćih glazbenih kritičara koji nije suhoparan i koji kroz prizmu pop kulture zna provući i širi društveni kontekst.