Aleksandar Dragaš: “Trening za umiranje”

Početkom studenog prošle godine na Interliberu je održana promocija prve službene biografije Hladnog piva pod nazivom “Trening za umiranje” novinara Jutarnjeg lista i poznatog glazbenog kritičara Aleksandra Dragaša. “Napokon Sale da i tebe netko kritizira” rekao je tom prilikom naš glavni urednik čestitajući kolegi na prvoj knjizi. No, pogađate već, zadaća kritiziranja, nije dopala glavnog urednika već mene. I tako sam zasukala rukave i bacila se na čitanje…

“Trening za umiranje”, kao što i sam autor navodi na početku knjige, nije tipična rock biografija, a Aleksandar Dragaš nije neutralan i objektivan biograf, već osoba koja je veći dio karijere Hladnog piva bila njihov menadžer, organizator koncerata, vozač i diskograf, odn. jednostavno prijatelj koji ne skriva da mu je Hladno pivo najdraži bend.

Priča o Hladnom pivu počela je kao tipična kvartovska priča o nastajanju bendova. Zoki je do gitare došao preko školskog tamburaškog orkestra u kojem je svirao zajedno s prvim basistom Hladnog piva, Tedijem, a prije bubnjarske Suba je, i to vrlo uspješno, gradio rukometnu karijeru. Mile je pak bio gastarbajtersko dijete te se nakon povratka u Hrvatsku doselio u Gajnice gdje je upoznao Zokija i Subu. No, kao i u mnogim drugim sličnim pričama, njihov put od anonimnog punk benda s ruba Zagreba do pozicije jednog od vodećih domaćih rock bendova nije uvijek bio posut ružama.

Osim što opširno rasvjetljava pozadinu nastajanja i uspjeha Hladnog piva, Dragaš sagledava to razdoblje iz šireg društvenog konteksta i u svoju priču vrlo vješto upakirava i priču o vlastitom glazbenom odrastanju, kao i o hrvatskoj sceni devedesetih koje je bio ne samo promatrač već i aktivni sudionik.

Za one koji ne znaju, Aleksandar Dragaš je 1989. zajedno s Antom Čikarom, nekada također rock kritičarom koji danas živi i radi kao prevoditelj u Haagu, pokrenuo nezavisnu diskografsku kuću Search & Enjoy koja 1990. objavljuje prve albume Obojenog programa, Majki i Boya, kao i singlice bendova Studeni Studeni, Gregor Samsa i Sin Albert. Kasnije je, zajedno s Tomislavom Šunjićem, osnovao T.R.I.P. Records, kao podetiketu Croatia Recordsa, za koji su tada snimali Hladno pivo, Majke, Overflow, Anesthesia, Laufer, Zadruga i dr.

Za razliku od Hladnog piva, koje sam pratila od samih početaka, za neke događaje koje Dragaš spominje u knjizi sam bila premala da bi ih doživjela ili ih se sjećam tek površno, pa su mi stoga ti opisi domaće scene i općenito glazbene klime u zemlji s početka devedesetih ujedno bili i najzanimljiviji dijelovi knjige.

Dragaš piše pitko i zanimljivo, a njegov stil u kojem nerijetko koristi sleng kao i neke neformalne izraze (koji srećom nisu bili podložni lekturi) ono je što ovu knjigu izdvaja iz dosadnih (ponekad i iznimno loše prevedenih) glazbenih biografija koje u prvi plan stavljaju puku faktografiju, a ne osobni doživljaj.

U poglavlju ‘Fiju Briju’ uspoređuje razdoblje devedesetih s razdobljem novog vala te objašnjava zašto bendovi iz tzv. ‘Fiju Briju generacije’ nisu mogli postati nova Azra, Haustor ili Film. Naglašava da su tada uvjeti za razvoj bendova bili bitno drugačiji – postojale su specijalizirane radio emisije, država je subvencionirala rock klubove, postojali su glazbeni časopisi, glazba se nije skidala s interneta već su se kupovale ploče na Cvjetnom trgu, a ‘zakaj se tak oblačiš’ bilo je puno važnije pitanje od ‘koje si nacionalnosti’.

Odn. slikovito rečeno, “ispod klupa za vrijeme nastave nije se drkalo po mobitelima, nego se čitalo o Joy Division u Poletu ili The Clashu u Džuboksu, a to je vrlo bitna kultorološka razlika između današnjeg i tadašnjeg vremena“. Jedino što me zasmetalo na jednom mjestu jest prozivanje Štulića, ni krivog ni dužnog u ovom kontekstu.

Socijalno osviješteni tekstovi u kojima su prevladavali ulična (kvartovska) svakodnevnica, cinizam, humor i ironija bili su zaštitni znak Hladnog piva na prva dva albuma. Zanimljivo je bilo pročitati mišljenje benda o albumu “G.A.D”. budući da za razliku od njih koji ga smatraju svojim najslabijim albumom (zbog loše snimke i produkcije), meni je to uvjerljivo najdraži album Hladnog piva i potpuno se slažem sa Dragašem koji više puta naglašava u knjizi kako je to “možda i najbolji hrvatski rock album na temu ’90-ih”.

I zaista, ogorčenje 90-ima odlično preneseno na papir i u stihove rezultiralo je nekim od ponajboljih tekstova na temu tih ratnih i poratnih godina uopće. Pjesme poput “Šanka”, “Moralnih dilema vlasnika BMW-a” i “Diznilenda”, sjajno su, kaže Dragaš (a ja pridodajem i “Usamljeni u gomili”) “ocrtali atmosferu tih olovnih vremena koja su, sada smo kolektivno sve svjesniji toga, bila mnogo crnja od “mraka komunizma”, odnosno barem onog “mraka” koji moja generacija zna iz ’70-ih i ’80-ih“.

“Pobjeda” je predstavljala prekretnicu u radu benda, ne samo zato što se potrefilo da je izašla uoči parlamentarnih izbora 2000. godine na kojima je srušen HDZ, a s njime i jedno poduže razdoblje ‘mraka’ u Hrvatskoj, već i stoga što na ovom albumu Hladno pivo dodavanjem trube i klavijatura po prvi puta ulazi u nove zvučne vode i, po mišljenju mnogih, zauvijek se oprašta sa svojom punk prošlošću te postaje dio mainstreama.

Pjesma koja je najviše pridonijela popularnosti ovog albuma bila je “Politika” – iako u osnovi totalno apolitična pjesma, u vrlo kratkom roku bila je prihvaćena kao neslužbena himna predizbornog vremena (zajedno s Baretovom “Vrijeme je da se krene”).

Bend je te godine osvojio dva Porina, za njih su se sve više počeli zanimati i mediji, a publika Hladnog piva počela je zahvaćati i one izvan punkerskih krugova. To se, u još većoj mjeri, nastavilo sa “Šamarom” koji im je pribavio čak četiri Porina te nagradu HHO-a Joško Kulušić za promicanje ljudskih prava u medijima.

No, kako su dečki postajali ‘sve deblji i ćelaviji’, a aranžmani sve raskošniji, mnogi su im počeli prigovarati da su se prodali. O tome Dragaš također ima svoje mišljenje pa čak i rješenje.

Osim Dragaševih tekstova u knjizi ‘gostuje’ i čitav niz ljudi koji su na ovaj ili onaj način bili ili još uvijek jesu povezani s Hladnim pivom (Sale Veruda, Denyken, Pišta…) a posebno bih izdvojila odličan tekst Dragaševog bivšeg suradnika Tomislava Šunjića.

Ostatak knjige bavi se onim što manje više svi znaju – turneja “Runda za sve” i rasprodane mala pa velika dvorana Doma sportova 2004. odn. 2005. godine (Pišta u svom tekstu navodi da je upravo koncert u maloj dvorani Doma sportova 20.4.2004. godine “izbacio Hladno pivo kao number one bend hrvatske rock scene koji više ne slušaju samo punkeri iz Gajnica već i komadi, klinci, starci s klincima i ‘normalni’ ljudi“).

Od ‘savršenih marginalaca’ do ‘narodskog punk benda’ ili ako hoćete od prodaje novina na raskršću do naslovnica u tim istim novinama trebalo je proći mnogo godina, ali Hladno pivo zasluženo je dočekalo svoju prvu biografiju.

Iako, za razliku od tvrdokornih fanova koji su dobili svoja mjesta i na stranicama knjige, ne spadam među one koji će Hladno pivo pratiti i na drugi kraj zemlje ili pak stajati u redu u dućanu na prvi dan prodaje novog albuma, moram priznati da sam zaista uživala čitajući ovu knjigu i nije daleko od istine opaska na koricama koja kaže da je “Trening za umiranje” “bolje i zanimljivije štivo od većine domaćih proznih uradaka“.