Bilježnica Aleksandra Velikog

    7021

    Aleksandar Dragaš

    Rock 21. stoljeća

    Datum izdanja: 01/11/2011

    Izdavač: VBZ

    Jezik: Hrvatski

    Br. stranica: 224

    Naša ocjena:

    Nakon duljeg perioda apstiniranja u rock-novinarstvu, Aleksandar Dragaš, od milja Sale, svoju je rock-kritičarsku dužnost opet počeo ispunjavati početkom dvijetisućitih u jednim dnevnim novinama.

    Pomalo pretenciozno nazvana knjiga “Rock 21. stoljeća” zbirka je odabranih Dragaševih tekstova koji su izlazili u tim novinama u periodu od 2000. do 2010., uglavnom o izvođačima koji su razgalili Saletovo srce. Uključuje recenzije albuma, izvještaje s koncerata, nekrologe i na kraju esej “Je li rock mrtav?”.

    Najveća vrlina Aleksandra Dragaša je ta što u svojim tekstovima može prenijeti ogromnu količinu ljubavi prema muzici koju voli, a da ne zvuči suhoparno, stereotipno i nametljivo. On je često djetinjast, drzak i bezobrazan, pa i navijačko-huligansko-kvartovski raspoložen, no iza svakog njegovog navijačkog ‘ispada’ znala je stajati gomila argumenata. Dragaš doista poznaje muziku, naslušan je i najčešće benevolentan. Kao pregovarač koji čitatelja pokušava uvjeriti u ispravnost svojih uvjerenja Dragaš je vrlo šarmantan – što bi tek činio da je slučajno završio pravo, kakav bi tek onda bio advokat…

    Sa svim njegovim opservacijama se teško složiti, no uvijek ih je lijepo uzeti u obzir. Prilikom pucanja visoko i gledanja u zvijezde, Sale nekad i promaši, primjerice, zabavno je čitati Dragaševe panegirike o Ryanu Adamsu s početka milenija, a onda je Adamsa zela droga s hiperprodukcijom i počeo je štancati tek solidna ostvarenja s nekoliko vrhunskih proplamsaja. Bilo bi lijepo da se dugoročno Ryan dozove pameti i ako ostvari bar 30 posto od Saletovih predviđanja – bila bi to prava stvar.

    Muziku podržava

    Svoju strast Sale prenosi na čitatelje i moguće je, prilikom slušanja dotične ploče i čitanja njegovog teksta, osjetiti da daje poseban uvid u ta umjetnička djela.

    U vrijeme originalnog objavljivanja tih tekstova, kao strastvenom glazbenom konzumentu mnoge od tih recenzija bile su mi značajne, a i danas dobro se drže, ‘bez štaka’ i inih pomagala. Veći dio tekstova sam, ničim izazvan, u periodu kada su originalno objavljivani, sačuvao uza svoje voljene CD-e. Tako i danas, dok slušam “Don’t Give Up On Me” Solomona Burkea, volim si pročitati što je Dragaš o tom albumu napisao 2002. i to sasvim fino nadopuni bogatu zvonku radost koja dolazi iz zvučnika.

    Kao i svaki rock-kritičar, Sale ima ‘slijepu pjegu’, koju će čitatelj vrlo brzo detektirati, i na njemu je da odluči može li se s njom nositi. Samom izdanju knjige “Rock 21. stoljeća” nalazim nekoliko manjkavosti:
    1. S obzirom da su tekstovi nastajali u rasponu od deset godina, bilo bi dobro da je u knjizi kraj svakog teksta stajao datum originalnog objavljivanja. Možda je u 2003. grupa Jet zvučala relevantno, no danas je se sjeća samo ekipa iz Australije. Isto tako, sintagma ‘zadnji njihov album’ u tom kontekstu zna zbuniti.

    2. Sale je prije svega emotivan čovjek, pa mu ponekad promaknu činjenice. U tekstu o koncertu Neila Younga 19.7.2001., gdje je “Piece of Crap” spomenuta kao loša pjesma iz osamdesetih, vremena kada je Young snimao slabije ploče, za razliku od devedesetih kada je Young imao nekoliko albuma visoke kvalitete. “Piece of Crap” je dakle s albuma “Sleeps With Angels” iz 1994., a u istom tekstu Sale će se relativno nekritično obrecnuti na Springsteena.

    Osim toga, Dragaš se obrecnuo na Gazdu kako nije dovoljno kritičan prema američkom društvu na prijelazu milenija, odnosno, prema događanjima u SAD poslije 11. rujna 2001. Bruce je u to doba žario i palio s pjesmom “41 Shots” koja vrlo jasno govori o društvenoj nepravdi. Teško je na leđa jednog muzičara svaliti obavezu da na sve moguće aberacije upire prstom i bude uvjerljiv, naročito kad se uzme u obzir da Bruce svoje pjesme prije objavljivanja na album pušta kroz kvalitativno sito i rešeto. Osim toga, reći da je devedesete Springsteen odšutio nije istina.

    Springsteen je 1992. izdao dva solidna albuma “Human Touch” i “Lucky Town”, pa 1995. isposnički “The Ghost of Tom Joad”, zatim je imao pauzu u izdavanju regularnih novih albuma od 1995. do 2002., ali je 1998. izdao box set nazvan “Tracks”, sa četiri CD-a neobjavljenih snimaka i uglavnom nikad prije objelodanjenim pjesmama. Zbrojimo li minutažu svih Youngovih izdanja iz devedesetih, i to isto učinimo s Gazdinim, ispada da je potonji u devedesetima izdao ipak malo više neobjavljene muzike nego Neil.

    Sa Springsteenom Dragaš očito ima nezgodan odnos, jer pretjerivanje u drugu krajnost bit će evidentno u njegovom izvještaju s bečkog koncerta 5.7.2009. I ja sam bio tamo, bio je sjajan koncert, ali ovo s Bogom je ipak navijačka tvorevina. Šteta što Sale nije vidio Al Greena u bečkoj Operi godinu dana poslije, valjda bi onda prešao na grčku mitologiju, jer je to politeistička religija. Bečoljublje i bogoljublje na stranu, i Zagreb i Hrvatska su vidjeli gro izvrsnih koncerata i neke od njih je Sale spomenuo u knjizi. Dojam je ipak, da su izvještaji s koncerata samo sličice i fini podsjetnik onima koji su tamo bili, dok će neupućeni konzument Saletovih redaka pomalo ravnodušno prelaziti očima preko tih zapisa – da, Saletu je bilo odlično i to je to – bio bi kratak zaključak.

    3. Nejasno je zašto je recenzija albuma Boba DylanaChristmas in the Heart” stavljena među nekrologe. Osim te nelogičnosti, treba reći da je Dylanov “Modern Times” mnogo značajniji album za Dylana i publiku nego “Christmas in the Heart“.

    4. U knjizi se na više mjesta, ali najupečatljivije u recenziji albuma Marka Lanegana “Bubblegumna ovaj ili onaj način blagonaklono gleda na zloporabu alkohola i droga. Nije baš da su rockeri oličenje zdravog života, i da treba po njima bacati drvlje i kamenje, ili ih pak štititi raznim eufemizmima, ali konstatacija “A možda dijeta od malo heroina, četiri kutije cigareta i litre viskija dnevno i nije tako loša. Lanegan je zahvaljujući njoj postao najbolji svjetski rock’n’roll vokal, a Keith Richards najveći gospodin rock’n’rolla” jest prvenstveno neukusna, koliko god se ta rečenica tumačila da je ‘bez obzira na ovisnost, Lanegan veliki pjevač’. Dakle, Richards će u svojoj knjizi višeznamenkasti broj puta ponoviti kako je uzimanje heroina loše. Goran Bare, u Hrvatskoj najpoznatiji rocker s narko-alko problemima, također će poput kakvog glasnog riffa probijati zvučni zid riječima kako je droga zlo.

    5. Iako je Dragaš sa svojim tekstovima o popularnoj muzici u prvoj dekadi 21. stoljeća pokrio većinu toga, nedostaje, primjerice, nekrolog o George Harrisonu (preminuo 29.11.2001.), pa i o Amy Winehouse, a svojedoban tekst o Michael Jacksonu je s pravom izostavljen jer je u tom tekstu Dragaš više pisao o svom problemu s Jacksonom, nego o Jacksonu. S obzirom da je dio razdoblja dvijetisućitih Dragaš muzičku rubriku radio u paru s urednikom ove knjige Antom Perkovićem, vjerojatno bi slika zvana “Rock 21. stoljeća” bila potpunija da su u knjigu ušli i Perkovićevi tekstovi, čime bi se, osim proširivanja područja, dobio zanimljiv kontrast stilova – Dragašev punkersko-rabijatni, i Perkovićev profinjeno-milozvučni.

    6. Jest da engleski jezik ima 400 tisuća riječi, a hrvatski samo 100 tisuća, no prevođenje stranih (najčešće engleskih) riječi na način kako to radi Sale zna zasmetati: ekstraordinaran, nominant, i prolifičan imaju sasvim solidne hrvatske pandane i nije baš da će se Saleta više uvažavati jer zna više riječi od nekih drugih novinara.

    7. Koliko god Dragaš pisao o tome kako dobru muziku može uloviti i ispod radara (misli na radio i TV-stanice od kojih mnoge forsiraju žešću ljigu) i u pravu je, kada piše o domaćim muzičarima koristi mnogo općih mjesta: Hladno pivo, Edo Maajka, TBF su svakako sjajni izvođači, ali ima barem nekoliko manje poznatih glazbenika kojima bi svekolika domaća javnost trebala posvetiti pažnju. Sam esej o modernoj glazbi na kraju knjige vrlo je zanimljiv, no mnogo bi korisnije bilo da je Sale napisao (ili dopisao) osvrt o hrvatskoj ili regionalnoj glazbenoj sceni. Vjerujem da u svakoj nekadašnjoj republici na prostorima ‘regiona’ postoje barem tri-četiri itekako zanimljiva izvođača vrijedna pažnje (padaju mi na pamet skopski Bernays Propaganda i Foltin, beogradski Svi na pod! i Threesome, novosadski Keckec, pa hrvatske snage Nina Romić, Luka Belani, Mika Male, Ivan Vragolovich, Diskurz, Markiz…).

    Unatoč nekim manjkavostima, većina Dragaševih tekstova sakupljena u ovoj knjizi zadržava vrlo dobar prosjek, i iako postoji krug ljudi kojima smeta Saletov kritički diskurs i stil pisanja, ova knjiga trenutno nudi najbolji (jel’ zato što je jedini?) sažetak što se sve lijepog događalo u modernoj (prvenstveno stranoj) popularnoj glazbi unazad deset godina.

    Muziku podržava