Već duže vremena naganjamo Kishu, bend Anđe Marić, po Balkanu, ali nikako da nam se ukrste putevi; neki od razloga mogu se naći u žutim rubrikama Net.hr-a, dok je glavni poduža pauza zbog rada na RTL-ovom HTZ-u.
Bilo kako bilo, reklamirati nećemo, ne bavimo se time, već glazbom koju nikako da čujemo uživo. Na drugom dijelu promotivne turneje Kishe, balkanskog benda koji dere na mađarštini zakazan je koncert u ljubljanskoj Cvetličarni prve subote mjeseca listopada. Zlu ne trebalo, Lajbahovci su usred izbora za gradonačelnika ili -icu, a Dežela je usred bijelog štrajka, kao i cijela Europa (mi nismo jer smo u banani, a ne Europi), a Anđa Marić kao da je odabrala pravi trenutak za koncert.
I tako, na subotnji koncert zakazan u 22 sata krenuli smo iz centra Zagreba dva sata ranije imajući na umu ovu formulu: Slovenci štrajkaju pa će nas držati na granici možda 20-ak minuta + Kisha će kasniti bar sata vremena dok se ekipa okupi, isprazni šank i novčanike = svi sretni i zadovoljni, a mi dolazimo na vrijeme. Figu!
Ovoga puta nitko nije zaboravio ulaznicu ili putovnicu, pa smo do granice stigli na vrijeme, a onda… Onda je ono što izgleda kao omanja kolona od svega 50-ak metara od kućica na granici zapravo bio neki čudan štrajk koji dokazuje da Slovenci ipak nisu Balkanci jer da jesu puštali bi ekipu bez ikakvih provjera, a ovako su maltretirali sporadično odabrane vozače, sasvim svejedno čije su tablice imali, zbog čega je već bilo gotovo 22 sata kad smo ušli u Europu. 
Popišavši se na EU tlu s vinjetom na šajbi potom smo napravili dvadesetak prometnih prekršaja da bismo stigli na vrijeme i uopće našli famoznu Cvetličarnu za koju nikad nitko nije čuo. Nekoliko minuta iza 23 sata, a nije bilo ‘5 do 12’, dolazimo do ulaza gdje nas dočekuje hladan tuš i mala od ulaznica veli kako je Kisha netom završila i k tome nas još redari traže da kupimo ulaznicu! Kes-k-es, brate mili, di’ je sad ta skrivena kamera? Tko je tu lud?
Ulazimo u Cvetličarnu, hibrid našeg Boogalooa i Aquariusa, predivan manji klub intimne atmosfere s visokom, ali u prostor uklopljenim pozornicom, i sve miriše na Božić zbog borova na pozornici i upravo tako izgleda jer nasmiješena i zadovolj(e)na masa vas gura vani, dok se hrpica okupila oko jelke. Dakako, radilo se o kosi Anđe Marić, ispred pozornice uređene poput secesijskoga dnevnog boravka, dok se pozdravlja s fanovima.
DJ je opleo po odličnom balkan-beatu s dubom i ska u fokusu, ekipa se raščagala, a mi pokisli dolazimo do Anđe i pitamo u nevjerici ‘Hej, jel’ tek počinjete?’. Odgovor je predvidljiv…
Što se, pak, tamo dogodilo? Slovenski apsurd kakav mi sigurno nećemo doživjeti u našim koncertnim prostorima – nakon što se klub napunio, gazda traži da svirači počnu, pa makar to bilo i dvadeset minuta do najavljenog početka. Frizura i njezina Anđa Marić, spaljene kakve jesu, trče do benda da samo za nas odsviraju dio seta kojim su promovirali svoj prvi album “A nyár“, ali, nažalost, plan propada u vodu jer radnici kluba u tom trenutku odnose instrumente i preostaje nam samo usmena predaja kao meso za izvještaj s koncerta na kojem nismo bili.
Kažu, bilo je puno, kažu Anđa je blistala (pardon, to smo i mi vidjeli), kažu bend je raščagao publiku, kažu Kisha je odličan atmosferski klupski adut, kažu, kažu, kažu…
Ono čemu smo se posvjedočili jest kako Frizura i njezina Anđa Marić imaju ozbiljno fanovlje predvođeno Srećkom, gospodinom u kasnim 50-ima, koji je se doslovce rasplakao pri susretu s Anđom.
No, uspjeli smo se ogrebati kao pravi izvjestitelji za materijal s koncerta da to sve izgleda kao pravi izvještaj pa prema fotografijama i videomaterijalu možete, prije hrvatske premijere, vidjeti i čuti kako Kisha zapravo zvuči.
S obzirom na prijeđeni put i preskočene slovenske prepreke smatrali smo da je besmisleno vratiti se praznih ruku s koncerta na kojem nismo bili, ali, srušit ćemo tradiciju i umjesto da napišemo kako nam nije bilo na njemu, napisali smo kako je bilo prije i nakon njega.
