Kanda Kodža i Nebojša: “Toliko smo minuciozni da bi nam mogli povjeriti rukovođenje državom”

Kanda Kodža i Nebojša beogradska je rock grupa oformljena 1991. godine koja je do sada ostavila veliki trag ne samo na srpskoj, već i regionalnoj sceni.

U periodu devedesetih izlaze im dva albuma, “Guarda Toma!” i “Igračka plačka”, a 2000. album “Become” koji donosi prekretnicu unutar stvaralaštva benda te su pjesme na njemu pisane na engleskom.

Godinu dana kasnije dolazi do povlačenja benda sa scene koji se nakon nekoliko godina vraća s promijenjenom postavom i albumom “Prekid stvarnosti”. Taj album polučuje najveći uspjeh benda. Nakon svih turbulencija i vraćanja benda na kolosijek glazbenog puta dolaze još dva albuma, “Deveti život” i “Manifest”, a i uslijedila je koncertna aktivnost koja bend vodi izvan regionalnih okvira.Žanrovske ladice u koje je bend pospremljen su rock, acid jazz, reggae, iako, kako sami tvrde, sve se više okreću rock’n’rollu koji vjerno njeguju što nam je potvrdio gitarist benda, Nenad Pejović.

Bend ste koji je dvadeset i kusur godina na sceni. Kako gledate na taj vremenski period vaših početaka i ovog momenta sada?
Sve je prošlo kao sjenka preko rijeke i sve je stalo u rock’n’roll. Nema one predapokaliptične atmosfere iz 1991., danas nema straha, mada i dalje haraju praznoglavost, populizam i nasilna komunikacija, a nada je ostala samo kod nepopravljivih optimista.

S obzirom na razdoblje u kojem ste počinjali još uvijek je postojala nekakva fama novovalne glazbe koja je formirala mnoge bendove u tom razdoblju. Koji su glazbeni utjecaji bili presudni na vaše početke?
Mit o novom valu kod nas traje i dalje, vjerojatno jer nam je uvijek nezgodno da se uključimo u sada i ovdje, pa izgleda kao da se za više od trideset godina ništa nije dogodilo. Voljeli smo novi val (Ri rock included), reggae s Jamajke i iz Engleske, punk, američku alternativu osamdesetih, klasični rock, jazz lektiru, kozmičku američku muziku, prog rock, space rock psihodeliju. Sve to volimo i dalje, većinu onog što slušaš kao klinac, u osjetljivom tinejdžerskom periodu, uglavnom poneseš dalje u život.Kako je došlo do formiranja imena benda Kanda, Kodža i Nebojša?
Zamisli da je tipično pitanje članovima EKV-a ili Azre krajem 80-ih bilo “Otkud vam ime benda?“. Mi smo sigurno neizmjerno manje bitni od njih, ali djelujemo do sada duplo duže od njih, pa opet gdje god da odemo to je pitanje neminovno. Izgleda da su naši ljudi postali studiozniji, to ohrabruje. I tako, onda krenemo s odgovorom za vječnost: kanda je arhaizam za valjda, kodža za mnogo, a Nebojša je bio neki klinac iz kraja koga nitko u bendu nije poznavao. Kombinacija tih riječi predstavljala je zezanje na imena bendova kao što su Crosby, Stills & Nash.1996. izlazi prvi album “Guarda Toma!”, a 1998. album “Igračka plačka” koji vas je postavio u vrh regionalne glazbe alternativnog i progresivnog zvuka. Kakve su bile reakcije publike na ta vaša početna ostvarenja s obzirom na raznovrsnost žanrova koje ste njegovali?
S albumom “Igračka plačka” bend je prihvatila mnogo šira publika od dotadašnje, manje više svedene na nekoliko beogradskih klubova u kojima se u to doba sviralo. Dogodilo se muzičko sazrijevanje, naravno, kao i nekoliko turneja po Srbiji tada najpopularnijih srpskih rock sastava, koje su bile motivirane željom da se mlađi birači, odavno obeshrabreni življenjem u Srbiji, pojave na izborima i tako smijene dotadašnji režim. U međuvremenu, napravili smo puno muzike, reakcija nikad nije falilo, a bile su takve da su bez sumnje utjecale da ostanemo na okupu.

Koji su razlozi prelaska s materinjeg na engleski jezik na albumu “Become”?
Svjesni bijeg iz materinjeg jezika. Album je nastajao tijekom NATO bombardiranja, na sve strane odjekivali su kosovski zavjeti i patriotski kič, i to je bio period kad je cijeli taj horor eskalirao do kraja, tko razumije engleski može shvatiti koje poruke se nalaze u tim pjesmama, a djelovalo je u to doba da više nitko ovdje ne razumije engleski.

Je li bilo kakvih pokušaja i ideja da s tim albumom probate nešto napraviti izvan prostora ex-Yu zemalja, nekakav okret inozemnom tržištu?
Svi s ovih prostora žele se okušati vani, ali da citiram poznanika, Englezi i Amerikanci ljubomorno čuvaju rock’n’roll kao vlastiti izum, što je izgovor da im grupe iz ostatka svijeta ne bi očitale lekciju. Svirao je bend tada u Italiji nekoliko svirki i to je bilo to, a za međunarodnu karijeru ovdje nema ljudi koji bi se time bavili, nažalost. Šansa uvijek postoji.

U vašem glazbenom djelovanju dogodilo se dosta turbulencija i promjena unutar benda… Koliko su ta razdoblja utjecala na vaše glazbeno stvaralaštvo?
Svaki čovjek donosi svoj zvuk i svoju priču. Bitno je da svatko u danom trenutku izvuče najviše što može iz sebe, a po mogućnosti i više od toga. Sve te promjene bile su uvjetovane mnogim razlozima, ali jedino je bilo važno, kao i sada, da muzika uvijek ide dalje.

2001. se povlačite sa scene, da bi se ubrzo vratili u novoj formaciji i snimili novu ploču. Mislite li da je možda moglo drugačije, s obzirom na česte promjene članova, možda se nekako bend mogao održati u novoj formaciji?
Naša zajednička novija povijest mogla je biti drugačija, a bend se svakako održao u novoj formaciji, tako da pretpostavljam da se pitanje odnosi na ime benda – u slučaju da se sve dogodilo drugačije, nas dvojica vjerojatno ne bismo radili ovaj intervju.

Najveći uspjeh benda polučen je ‘povratničkim albumom’ “Prekid stvarnosti”. Jeste li osjećali teret ili nekakvu dužnost da napravite što bolji album zbog publike?
Tim albumom iz 2005. predstavljena je nova postava i novi zvuk benda, a mi uvijek osjećamo dužnost o kojoj govoriš, ako samo održavaš nivo na kome si, ti u stvari nazaduješ, zato uvijek imamo plan da odemo dalje. Trudili smo se da što više sviramo, što nije bilo jednostavno u tom periodu, iz horora devedesetih ušli smo u period Shakespearove tragedije nakon ubojstva prvog čovjeka zemlje, nekako se ta naklonjenost kritike tek poslije nekoliko godina pokazala kao bitna.

Album “Deveti život” također prolazi dobro među vašim fanovima i kritikom. Ono što je uslijedilo iza njega bilo je sudjelovanje na Svjetskom danu muzike u Parizu. Kako ste doživjeli to iskustvo?
Super, bili smo vjerojatno najglasniji tog dana u Parizu, koji je inače bučan velegrad, a posebno kad na svakom ćošku neko svira. U nekom trenutku pojavila se policija i rekla da ili završavamo ili da se maksimalno utišamo, budući da deset tisuća ljudi ne može spavati od nas.

Je li bilo problema što se tiče jezičnih barijera?
Nikakvih problema nije bilo, javljaju se ljudi koji su nas tada gledali s pitanjem “Kad ćete opet?“. Muzika briše barijere, jezik rock’n’rolla je univerzalan.

Žanrovski se krećete između nekoliko žanrova i koristite raznovrsne instrumente na albumima. Trudite li se ići u korak s glazbenim trendovima ili jednostavno stvarate glazbu za sebe, onako kako se vama sviđa?
Ta sintagma o rocku, reggeau i acid jazzu ponavlja se otkako je Dragan Ambrozić, ovdašnji poznati rock novinar, opisao zvuk benda prije albuma “Prekid stvarnosti”. U međuvremenu, sve se više približavamo rock’n’roll zvuku kakav smo oduvijek željeli, a na ”Manifestu” smo u tome uspjeli najviše do sada.

Koliko ste minuciozni u stvaranju i produkciji vaše glazbe?
Ima bezbroj načina, neke stvari krenu od akustične gitare, neke od gitarskog riffa, neke kad se svi skupa zalijepimo jedan za drugog. Toliko smo minuciozni da bi nam mogli povjeriti rukovođenje državom, pod uvjetom da se naša povremena neodgovornost ne dovodi u pitanje.

Koja je vaša inspiracija za tekstove i tko je zadužen za pisanje?
Oliver, naš pjevač i frontmen piše riječi pjesama, a inspiracija je uvijek najjača kad si potpuno usamljen i izoliran od svijeta, a i ako si još u nekoj životnoj drami, muzika može biti jedan vid prevladavanja tog stanja. Mi za bolji način i ne znamo.

Kako gledate na budućnost benda Kanda, Kodža i Nebojša i imate li možda ideju kako biste mogli zvučati za nekih desetak godina?
Radit ćemo na tome da budemo tu za deset godina, a zvučat ćemo kao rock’n’roll bend ili nećemo zvučati nikako.

Kako stoje stvari s publikom i kolika je zainteresiranost za vas u Hrvatskoj?
Sasvim dobra, rock’n’roll ljudi znaju za nas, samo što u Hrvatskoj, kao i u većem dijelu ex-Yu teritorija, ovaj naš krimi pop-folk djeluje da je popularniji. Kada bi se mediji otvorili, prije svega TV, ne vjerujem da bi stvari tako izgledale.

Uspijevate li možda zainteresirati i mlađu publiku za vašu glazbu?
Da, svako malo primijetimo sve veće kalendarsko rastojanje između nas i publike, nerijetko nam priđu osnovci da se upoznaju, a srednjoškolci i studentarija su standardni dio ekipe.

Na vašim albumima mogu se naći pjesme koje su svojevrsna posveta nekim glazbenim imenima kao naprimjer Tomi Bebiću i Joeu Strummeru. Odakle ideja za takvo što?
Od toga što nas zaista interesira muzika i zato što su spomenuta dva heroja muzičari i ličnosti koje slušamo i poštujemo. Uz mnoge druge, razumije se.

Može li se uskoro očekivati nekakav novi studijski materijal?
Da, rad na novom albumu “Volja za noć” je daleko odmakao, nekoliko pjesama smo završili, a imamo još dosta ideja i zamisli, a za download ili gledanje na YouTubeu publika će sačekati vjerojatno do naredne godine. Volio bih da tih nekoliko stotina ljudi koji vole kupovati izdanja scene na našim prostorima čuju taj album na vinilu.

S “Manifesta” su do sada skinuta dva singla za pjesme “Pašću u svest” i “Divni dani”. Planirate li izbaciti još koji singl s tog albuma?
Zapravo smo snimili tri spota ukupno, tu je i pjesma “Kafane i rokenrol”, prvi singl s ”Manifesta”. Pored nje, vrtjelo se nekoliko playback spotova za pjesmu “Tajne letenja” koje smo napravili po raznim televizijama. Ne planiramo ništa dalje što se toga tiče.

Gdje će vas sve publika iz Hrvatske imati prilike vidjeti?
Dolazimo po prvi put u Rijeku (petak 29. ožujka u Tunelu), a dan nakon toga u Šibenik. Na jesen imamo dogovor da ponovo dođemo u Hrvatsku, a lako je moguće da se vidimo i na nekom ljetnom festivalu.