Prije ravno 24 godine, Jeff Buckley je izbacio jedini studijski album “Grace“ za izdavačku kuću Columbia. Sin Tima Buckleya, također glazbenika, čiji život je nažalost završio predoziranjem, vrlo vjerojatno se slabo sjećao svoga oca.

Jeff jedva da je imao osam ljeta na plećima kada mu je otac otišao u vječna lovišta. Očev način života navodno nije njegovao, no naslijedio je njegov interes za glazbu. Krenuo je od nule pa je tako prvih nekoliko godina proveo s gitarom u ruci svirajući obrade, postepeno pripremajući i samostalne uratke. Dvadesetak godina od smrti njegova oca, tada još kao mladi i neafirmirani umjetnik dobio je šansu na velikoj diskografskoj “pozornici“ uz pomoć menadžera njegova oca, a rečenicu slobodno možemo završiti onom slavnom “sve ostalo je povijest“.

Muziku podržava

Kao i sve velike priče, niti njegova na početku nije bila shvaćena. Tek je Jeffova tragična, također prerana, ali čini se slučajna smrt lansirala njegov jedini studijski “Grace“ u sferu uradaka koji dobivaju tekstove na svaku godišnjicu.

Inspiracija mnogim glazbenicima

Thom Yorke je, ako je za vjerovati “crticama“ i anegdotama iz studija, snimio vokalne dionice tužne balade “Fake Plastic Trees“ gledajući Buckleyev inspirativni live performans.

Deset godina kasnije, Chris Martin i njegova tada još uvijek ‘zelena’ družina iz sastava Coldplay, odlučila je singl “Shivers“ s prvog im studijskog albuma “Parachutes“ posvetiti istom tom Buckleyu. Martin je nekoliko godina kasnije u jednom intervjuu priznao kako pjesma nije dostigla nivo njihovog glazbenog idola, no mladi i ambiciozni kakvi su bili, blatantno su pokušali napisati pjesmu dostojnu materijala s tog mitskog albuma “Grace“.

Dok su se jedni divili prerano preminulom bardu, drugi su ga – prezirali. Jedan od takvih, koji je i sam priznao kako prvih nekoliko godina nije mogao smisliti Buckleya je cijenjeni pijanist Rufus Wainwright. Ljubomoran poput Salierija u filmu Amadeus, i sam je priznao kako je Jeffa zavolio tek nakon što ga je upoznao, shvativši da se radi o ranjenoj i krhkoj individui, koja bi se “raspršila“ na samo jedan krivi dodir. Poslije mu je čak i posvetio pjesmu “Memphis Skyline“ te prepjevao “Hallelujah“.

Remek-djelo vrijedno divljenja

Tko je zapravo ta osoba čiji rad je inspirirao, poticao ili pak ljutio mnogobrojne kolege iz svijeta glazbe? Točnije, što je točno toliko magično u jedinom mu studijskom uratku “Grace“ da ga jednoglasno proglašavaju jednim od najbitnijih albuma svih vremena. Pišući ovaj tekst, u pozadini po tko zna koji put preslušavam taj jednoglasno prihvaćeni “masterpiece“ i jedino što čujem je – iskrenost.

Sjećam se prije nekoliko godina buvljaka s vinilima, mislim da se sve odvijalo u dvorištu popularne Beertije. Jedan od naših diskografa imao je redovitu rasprodaju svog asortimana, a među ponuđenom crnom plastikom našao se i stanoviti “Grace“. Jedva upoznat s homme fatale pojavom na naslovnici uratka, upitao sam svog omiljenog prodavača o Buckleyu, a on mi je kao iz topa odgovorio: “To ti je brutalno buraz, jedan od najboljih albuma ikad“.

Sve je to bilo dosta neobično s obzirom na činjenicu da je ta rečenica dolazila iz usta čovjeka kojem je najdraži album “Two Mules and a Nun“ grupe Rapeman. I u ovom trenutku tražim tu nevidljivu sponu i univerzalni sastojak koji veže nespojive glazbene ukuse u epicentar na čijem čelu stoji naš album dana.

Ima nešto neopipljivo, ali opet toliko snažno u tim pauzama između jedanaest pjesama koliko broji album. Također, na prvu, kako sam napisao nekoliko redaka iznad, Jeff se doimao kao homme fatale. Sada kada pogledam omot, shvaćam da je Buckley zapravo duboko posramljen i ponizan spustio svoj pogled prema dolje, kao dijete koje ne želi doma priznati kako je dobilo peticu u školi. E pa Jeffov “Grace“ je neočekivani summa con laude, glazbeni doktorat vrijedan zlatnog ukoričenja.

“The album that I’ve been listening to for the last 18 months is Grace by Jeff Buckley. He is a great, great singer.“ – Jimmy Page

255 Shares
Muziku podržava