Jeff Buckley bit će vječno neprežaljeni glazbenik koji je u svojoj kratkotrajnoj glazbenoj karijeri ostavio neizbrisiv trag i zavrijedio status legende. Možemo samo zamišljati u kakvu bi legendu tek izrastao da nije tragično preminuo u rijeci u blizini Memphisa kada mu je bilo tek trideset godina. Kako ovaj članak ne bi bio zavijen crnilom, a i o njegovoj smrti već smo pisali, nećemo se toga doticati, već ćemo se fokusirati na njegov put do uspjeha i odrastanje.
Jeff, pravog imena Jeffrey Scott, rođen je 17.11.1966. godine u Anaheimu, u Kaliforniji, kao jedini sin Mary Guilbert i legendarnog glazbenika Tima Buckleyja. Kao klinac, bio je okružen glazbom, no ne od strane svog oca. Naime, Tim je svoju ženu napustio prije nego se Jeff rodio. Oca je vidio samo jednom u životu i to kada je imao osam godina, tada su zajedno proveli osam dana. Tim Buckley preminuo je s 28 godina od predoziranja heroinom. Jeff se nije imao priliku na sprovodu oprostiti sa svojim ocem jer nije bio pozvan, ali je svejedno kasnije odlučio uzeti njegovo prezime.
Očinsku ulogu umjesto Tima preuzeo je tako Ron Moorhead, čije je prezime Jeff imao kad je bio mali. Jeff možda nije odrastao uz svog pravog oca koji je bio zaluđen glazbom, ali su mu zato ljubav prema glazbi usadili majka Mary, koja je bila školovana pijanistica i čelistica, te očuh. On je Jeffa upoznao s Jimi Hendrixom, Pink Floydima, Queenom, Led Zeppelinom, čiji je album “Physical Graffiti” Ron poklonio Jeffu kad je bio mali, što je Buckleyju Junioru, ajmo ga tako nazvati, bio prvi album kojeg je ikada imao.
Nakon što je otkrio akustičnu gitaru s pet godina, mali Buckley počeo je i sam svirati. S 12 je odlučio postati muzičar, a godinu poslije dobio je svoju prvu električnu gitaru, crni Les Paul. Dakle, već je kao klinac znao što želi.
Za vrijeme srednje škole svirao je u školskom jazz bendu, a nakon srednje je jednu godinu pohađao tečaj na Musicians Instituteu u Los Angelesu. Nakon toga je idućih nekoliko godina pisao pjesme, odrađivao gaže, a uz to je i radio u hotelu. Dok je tražio svoj glazbeni smjer, isprobao je skoro cijelu žanrovsku paletu pa je tako svirao s jazz i funk bendovima, ali i heavy metal bendovima. Jedno je vrijeme nastupao i sa Shineadom, jamajkanskim vođom “dancehall reggae” pokreta.
Do prekretnice je došlo 1990. kada se preselio u New York, grad koji je obilježio njegovu karijeru, a on je kao jedan od najupečatljivijih glazbenika avangardne scene devedesetih obilježio taj grad.
Za vrijeme prve godine boravka u New Yorku, Jeff se u rujnu 1990. vratio u LA, kada mu je bivši menadžer pokojnog oca, Herb Cohen, omogućio da snimi svoju prvu demo snimku s originalnim pjesmama. Na tom demu nalazile su se pjesme “Eternal Life”, “Strawberry Street”, “Radio” i “Unforgiven”, koja je kasnije dobila ime “Last Goodbye”. Cilj je bio privući pozornost glazbene industrije s tim albumom, no do toga nije momentalno došlo.
Godinu poslije, Jeff je održao nastup na koncertu u čast svome ocu u crkvi u Brooklynu. Unatoč tome što se nećkao oko toga treba li održati nastup na tom tribute koncertu naziva “Greetings from Tim Buckley” ili ne, na kraju je ipak održao. Mučilo ga je to što nije bio na njegovom sprovodu te što ima nerazjašnjene osjećaje prema ocu pa mu je ovako htio odati počast.
Na kraju je Buckleyju ovaj koncert bio veća odskočna daska u karijeri, nego spomenuta demo snimka. Sam koncert nije bio lagodan, osobito kada je Jeff izvodio pjesmu “I Never Asked to Be Your Mountain”, Timovu pjesmu o ostavljanju Jeffove majke i njega samoga, dok se još nije ni rodio. Još jedna od pjesama koju je izveo tom prilikom je pjesma “Once I Was”, prva Timova pjesma koju je Jeffu odsvirala njegova majka.
Na tom koncertu nastupio je s gitaristom Garyjem Lucasom, s kojim je kasnije bio u bendu Gods & Monsters. Ta epizoda nije dugo potrajala pa je Buckley krenuo solo svirati u malim koncertnim prostorima i kafićima. Tribute koncert nazvat ćemo prvim kotačićem koji je najviše pokrenuo Jeffov put do uspjeha, a ovaj korak da krene u solo vode možemo nazvati drugim kotačićem.
S vremenom mu kafić Sin-é u East Villageu postaje glavnim prostorom za održavanje svirki. Svoju prvu gažu ondje imao je 1992., a ubrzo je ondje imao svoju večer svakog ponedjeljka. U svom repertoaru kombinirao je folk, rock, jazz, blues i R&B pa je tako svirao stvari Édith Piaf, Eltona Johna, The Smithsa, Nine Simone, Billie Holiday, itd. U svoj repertoar uključivao bi i svoje pjesme s demo izdanja te pjesme koje je napisao s Garyjem Lucasom. Nastupao bi solo s posuđenim Fenderom Telecasterom.
Jeff Buckley je u Sin-é mamio solidan broj posjetitelja, a postao je i magnet za predstavnike diskografskih kuća. Nije mu puno vremena trebalo da potpiše ugovor s Columbia Recordsom, diskografskom kućom pod kojom su bili Bob Dylan i Bruce Springsteen. Godine 1993. dolazi do izbacivanja prvog EP-a “Live At Sin-é”. Nakon toga, pala prva solo turneja po malim koncertnim prostorima, a 1994. objavio svoj prvi studijski album, kultni album “Grace”, album koji se nalazi na Rolling Stoneovoj listi 500 najboljih albuma svih vremena.
Buckley nije bio faca samo u devedesetima, već i danas ima poveću bazu obožavatelja. Do uspjeha nije došao uz pomoć slavnog oca (ok, dijelom je jer ima njegove gene i već je znano prezime), već je do uspjeha došao svojim trudom i talentom. Od malena je znao što želi postati i to mu je pošlo za rukom nakon što je eksperimentirao s raznim žanrovima, prošao kroz mnoge bendove, a i nakon što je jedno vrijeme radio u hotelu uz gaže kako bi si zaradio za život. Simbioza truda i talenta dovela ga je do uspjeha koji je, nažalost, urodio samo jednim albumom. Što bi bilo kad bi bilo, možemo samo maštati kakvi bi bili njegovi drugi albumi da je dulje živio.
