Waves Vienna: 10 najboljih nastupa i posebne glazbene titule

Da ne bi slučajno izgledalo kako nema nijednog domaćeg benda na listi, Kids N Cats su uspjeli napraviti ono nešto čime su me razuvjerili da austrijska scena ipak može biti malo uvrnuta. Što je najbolje, njihov nastup sam mislio preskočiti u cijelosti, ali taman sam bio na pravom mjestu i rekao ‘ajde da ih barem pofotkam’. Došli su na stage u nekim bijelim pidžamama i svi popadali te se potom malo po malo dizali i odlazili prema svojim instrumentima. I onda je krenuo taj electropop (koji mi je iz teksta u aplikaciji bio odbojan), vrlo konceptualan i zanimljiv. Čak su uspjeli nagovoriti i publiku da svojim čudnim zvukovima sudjeluju u stvaranju pjesme putem loopera. Moram priznat da su me iznenadili.

Kao glavni izvođač zemlje partnera jest izabran Rodrigo kojeg znamo iz projekta Madredeus. Njegov nastup je bio malo uvrnuti, jer je svirao sam na klavijaturama uz gudače, što je zvučao kao neka soundtrack klasika (dobar dio repertoara i jest bio dio soundtracka). Kada im se pridružila vokalistica, sve je ipak zvučalo modernije, pa iako bih ovo radije gledao u sjedećem prostoru tipa Lisinski, ovo jest bio jedan od najdomljivijih nastupa na festu.

Od svih Slovaka koji su svirali ovdje kao partneri ovogodišnjeg Wavesa, nekako mi se najviše svidio Stroon, koji je svirao minimalističku ambijentalnu elektroniku. Malo me njegova glazba i izvedba podsjetila na Nilsa Frahma, samo što Stroon sve to drži na malo jednostavnijem nivou, rokajući po ksilofonu, a ne ogromnim orguljama.

Iskreno, njoj ne trebaju showcase festivali, ona je već izgrađena pjevačica s odličnim bendom i dobrim pop pjesmama, što smo već i pisali. Njen izgled jest kao bad girl, G.I. Jane pop glazbe, a ponekad ima i pomalo čudne grimase na licu. Ipak, sve to ne umanjuje njene vrhunske vokalne sposobnosti i nastup koji definitivno spada među najdomljivije na Wavesu.

Ako tražimo jedan od najluđih rock izvođača s Wavesa koji može i zna napraviti odličnu atmosferu, to su svakako Blind Butcher. Uz standardni instrumentarij bubanj/gitara, koriste različite elektro dodatke kojima dobivaju na plesnosti i energičnosti svojih pjesama. Da prije njih nisu svirali La Jungle koji su još luđi, vjerojatno bi bili koje mjesto iznad.

Možda nisam objektivan jer mi se oduvijek sviđa švedski indie pop, ali zaljubio sam se već s prvim taktovima Holy Now. To je lagana i lepršava glazba koja je uhu vrlo ugodna i sjeda na prvu. U neku ruku usporedio bih ih s hajpanim Hater, s time da uživo Holy Now, po mom mišljenju, djeluju sigurnije i uigranije, a ne kao tek štreberski sklepani bend.

Kad veliki šef portala kaže ‘Tamino je jedan od najboljih ovdje’, mora ga se poslušati. I da, mogu se složiti s tom izjavom. Dečko je baš emo, visoki darker pogleda pomalo uperenog u prazno, vrlo minimalističkog nastupa, samo gitara i njegov vokal. A ponekad je dovoljno samo to, gitara i vokal. Kad je započeo, sve uši su bile uperene u njegovom smjeru, žamor publike je nestao i magija je počela. Usporedbe s Jeffom Buckleyem nisu pretjerane. Pred ovim dečkom bi mogla biti velika karijera.

Što sam od njih vidio, teško je opisati u par riječi. Iako su dan ranije bili u Zaboku i ekipa mi je rekla da su suludi i brutalni, nisam očekivao da će biti toliko dobri. U formaciji su bubanj/gitara i raznim looperima dolaze do zvuka kojeg bi najlakše opisao kao rock techno. Plesno, urnebesno, ludo… Pred kraj su, kako im i ime nalikuje, počeli skakati po bini, gitarist se penjao po konstrukciji… Jednostavno spektakl, spektakl kojeg su završili s puštanjem “Wake Me Up Before You Go-Go” u Super Mario verziji.

Kada su se pojavili na sceni prije petnaestak godina bili su svježi, zanimljivi, neuobičajeni… Sve je nalikovalo na neobičnu bajku s puno plesa i soundtracka. Nakon par godina i par albuma, nekako se taj balon ispraznio, ideje su se počele previše reciklirati i dojma sam da je hype nestao. Nakon drugog albuma, posjetili su nas na vrhuncu slave, ali dugotrajna tonska proba Prodigyja je maksimalno skratila njihov nastup, pa smo dobili svega par pjesama. Kada sam vidio da oni tu sviraju, bio je to glavni mamac za moj put u Beč, jer sam ih konačno želio vidjeti uživo, onako kako spada. To je jednostavno romantika i vratilo me unatrag nekoliko godina, jer su svirali ono što sam nekada obožavao. Ples, repanje, lude glazbene podloge… Zabava zajamčena! Još kada su u sredini nastupa odsvirali “Huddle Formation”, koja mi je bila melodija na mobitelu godinama, osjećao sam se kao jako sretno dijete. Znam, sigurno to nije bio najbolji nastup, ali meni u srcu svakako jest.

I kad sam već očekivao da neću doživjeti ‘izuvanje iz cipela’, dogodili su se Lysistrata. Koliko god su prethodni izvođači, svaki na svoj način, bili dobri, tako mi je trebalo nešto što će biti drugačije i luđe. Tri sitna Francuza su sa svojim instrumentima izgledali kao da će sada započeti neki indie punkić, ali kada su krenuli, to je bila lavina koja me podsjetila na At The Drive-In. Post-hardcore i noise, spojili su se u jedno, dečki zajedno pjevali, plesali i skakali sa svojim instrumentima… Jednostavno, to je bilo razvaljivanje i pol, te klasični knock-out, barem što se mene tiče.

Izvan svake konkurencije – titula Ivan Hrvatska

Lazer Viking

Zamislite si Jesseja Hughesa iz Eagles of Death Metal kako je odlučio sve rastjerati od sebe i napraviti one man band. Laptop uz gitaru mu je najveći saveznik, a scenski nastup nabijen pošalicama, posebno u trenucima kada romantične pjesme pjeva isključivo muškarcima. Taj ‘Ivan Hrvatska’ moment mi je bio jedan od najzabavnijih momenata festa, jer iako tu nema neke mudrosti i pretjerane kvalitete u njegovom retro rocku, to je zabava, zabava i samo zabava.

Izvan svake konkurencije – titula najpretencioznijeg nastupa

Neneh Cherry (Švedska)

Vjerujem da mnogima u ušima odzvanja ime Neneh Cherry, ali zapravo malotko zna što ona danas svira. Rekla je da predstavlja album koji će uskoro izaći, pa smo dobili najsvježiji primjer. To je nešto između r&b-a i repanja, s pregršt dodatnih instrumenata (uključujući i harfu!), a zapravo su kolo vodili čak dva tipa koji su stajali pred svojim laptopima. Ta dva tipa vode Four Tet igru koji su producirali nove stvari i zbog čega to i zvuči u skladu s vremenom. No, čemu cijela ta pompoznost, ne znam, jer Neneh se danas trudi biti u korak s mlađim kolegicama, sa svojim plesnim koracima i repanjem, ali to sve zvuči kao usporena snimka kada se provjerava po šesti put je li bilo zaleđe ili ne. Stvarno je tužno vidjeti propalu zvijezdu koja ne zna dostojno ostarjeti… Je li na kraju odsvirala svoj jedini hit? Mene nije bilo niti najmanje briga, jer četiri-pet pjesama ovakvog nastupa je bilo i više nego previše. Summa summarum – pretenciozno i slabašno te u nekim dijelovima i prilično iritantno.