Sziget (peti dan): Tribute Liam i vrhunac s Gizzardima, Wolf Alice i Slaves

    613

    Sziget Festival 2018: Dua Lipa, Liam Gallagher, Kaleo, Wolf Alice

    75Eur – 310Eur
    Datum i vrijeme: Nedjelja, 12.8.2018. @ 10:00
    Mjesto održavanja: Sziget Festival Budapest , Május 9. park

    Nakon jutarnje kiše u subotu, nekako se lakše preživljavaju vrućine tijekom Sziget festivala. Po tom pitanju, u subotu je bilo idealno, ali jučer se počela vraćati vrućina i sparina, posebno u šatoru gdje smo vidjeli cijeli niz odličnih nastupa.

    Moram priznati da mi je nedjelja po line-upu bila i najzanimljiviji dan (uz utorak koji tek slijedi) jer je bila prava rockerska. Nastupali su čak dva od meni trenutno četiri top benda, King Gizzard and the Lizard Wizard i Wolf Alice, a uz njih idol iz mladosti Liam Gallagher te Slaves, Kaleo… Paradoksalno, rockerskom danu dodijeljena je Dua Lipa kao headliner večeri. Ne znam tko je to tako isplanirao, ali meni se svidjelo jer uopće nisam trebao trčati do glavnog stagea škicnuti finalnog izvođača, pa sam se u miru mogao prepustiti magiji pod šatorom.

    foto: Rockstar Photographers

    U cijeloj toj priči, dogodila se i prva dilema što gledati jer su se preklapali Liam Gallagher i Wolf Alice. Koliko god mi je Oasis bio jedan od ključnih bendova u mojoj mladosti i jedan koji me na neki način izdefinirao, Liam Gallagher spada u prošlost, a Wolf Alice u sadašnjost, pa zapravo mnogo dvoumljenja i nije bilo.

    Muziku podržava

    Svi i dalje hvale Kaleo, a ja sam ih gledao pred nastup The Rolling Stonesa prije manje od godinu dana i ostao poprilično razočaran njihovom sterilnošću. Nadao sam se da se nešto promijenilo, da im je sviranje s najvećima na najvećim stagevima donijelo nešto britkosti u svirci, ali, nažalost, ništa se nije promjenilo. To je i dalje jedan štreberski bend koji radi sve savršeno po zacrtanim shemama, bez imalo emocije, a kamoli neke improvizacije.

    Kaleo, foto: Siniša Miklaužić

    S druge strane, sve što Kaleo nema, ima garažni punk rock dvojac Slaves koji su razvalili šator, pa je bilo potpuno jasno da će se tamo održavati dinamičniji nastupi nego na glavnom stageu. Kad se samo vidi koliko energije može proizvesti dvojac, bubnjar koji stoji i pjeva te gitarist koji po potrebi uzme i bas u ruke, jasno je da šminkerski bendovi poput Kalea u usporedbi s njima nemaju šanse. To je bilo klasično razbijanje, udaranje ritma sve jače i jače… Generalno, bio je to odličan klupski spektakl koji je super saživio i na velikoj bini pod šatorom.

    Slaves, foto: Siniša Miklaužić

    I, dolazimo do Liama Gallaghera, pjevača Oasisa koji je u životu napravio toliko sranja da se sad na sve načine pokušava izdići iz pepela. Nakon raspada Oasisa, imao je neuspješnu epizodu s Beady Eye, pa je odlučio pogaziti i svoju riječ, jer kada je konačno izdao album pod svojim imenom, odlučio je i uživo pjevati pjesme, odnosno najveće hitove Oasisa. Uživo to izgleda kao dobar tribute to Oasis bend s originalnim pjevačem.

    Nakon uvodne pjesme “Fuckin’ in the Bushes” s kojom su ušetali na stage, krenuli su  sa svirkom s “Rock ‘n’ Roll Star” i upravo takav stav je Liam i imao. On ima taj neki specifičan, pomalo neurotičan izgled na stageu gdje se čudno trza, a ujedno je i super imati jaknu na +30 i nešto Celzija. Uslijedila je potom i “Morning Glory”, pa je predstavio svega četiri pjesme sa solo albuma, a onda je do kraja nastupa uslijedio ovaj tribute dio.

    Liam Gallagher, foto: Siniša Miklaužić

    Ako je jedini cilj bio svirati pjesme Oasis, možda je to trebao drugačije izvesti. Ovako, nakon što godinama nije želio svirati Oasis pjesme jer ih nije napisao (što je bilo za svaki respekt) i želio je novi početak, besmisleno je da se nakon desetak godina okrenula ploča i počelo reciklirati mrtvog konja. Da, Oasis ima himne, ljudi žele slušati te pjesme, ali ovako to nema smisla. Potpuno je jasan potez zbog čega je krenuo u tom smjeru. Prvi razlog je taj što je Noel i dalje znatno popularniji od njega, i s tim se ne može pomiriti, a drugi je financijske prirode, jer je očito ponestalo novčića u kasici. Dokaz tome je i njegova izjava između pjesama da zna da je već svirao na Szigetu 2000., ali je bio toliko urokan da se toga uopće ne sjeća. Blesan ostaje blesan.

    Nakon Slavesa u šatoru je zavladala još jedna gromoglasna, ali i melodična ekipa iz Engleske, a to su Wolf Alice. Njihov spoj glazbe od britpopa i shoegazea do grungea i punka djeluje moćno i vrlo zarazno, a okupljenu ekipu su oduševili svojim odličnim nastupom. Krenuli su silovito, prvo “Your Loves Whore”, pa energetske bombe “Yuk Foo” i “You’re a Germ”, pa potom “Don’t Delete the Kisses” koju je Ellie najavila s “This is a love song ‘Don’t Believe in Jesus'”…

    Wolf Alice, foto: Siniša Miklaužić

    I to je bilo to. Kad ovako zapneš na početku i ovladaš publikom ispred sebe, pa makar to bila i ‘samo festivalska’ koja možda uopće i ne zna tko si ti, jasno je da ćeš dobiti erupciju oduševljenja. Naravno, Wolf Alice nisu samo ovih par pjesama, oni već sada imaju cijeli spektar pjesama s kojima mogu ispuniti 75 minuta svoje svirke, a opet sam nekako dojma da je “Vision of a Life” možda i najjači live komad kojeg predstavljaju. Ovo je bio koncert aktualnog izvođača, a ne tamo neki tribute, pa nimalo ne žalim za odabranim rješenjem za svoju dilemu pri gledanju izvođača čije se satnice preklapaju.

    Nakon kratkog skoka do Transglobal Undergrounda, koji su bili odlični u svojem uvodnom dijelu miješajući world music elemente s nešto plesnijom i ritmičnijom podlogom te jazz improvizacije, došao je red na vrhunac jučerašnjeg dana. Ponavljam, za mene to nije bila Dua Lipa, nego King Gizzard and the Lizard Wizard, koje gledam po treći put u malo više od godinu dana.

    King Gizzard and the Lizard Wizard, foto: Siniša Miklaužić

    Gizzardi su danas vruća roba što se tiče novije rock glazbe. Oni spajaju sve moguće žanrove u jednu cjelinu u kojoj nema nikakvih kompromisa. Uživo, tijekom cijelog nastupa, šibaju pjesmu za pjesmom, pa stvaraju jedan veliki medley kojem nema kraja. Takvim nizanjem dobivamo pumpanje atmosfere, nabrijavanje i energičan nastup u kojem podjednako izgori publika i sam bend na stageu.

    Svoje prepoznatljive riffove znaju ukomponirati u neke druge pjesme, pa su tako “Rattlesnake” djelomično odsvirali u “Sleep Drifter” (koja je zapravo prethodila “Rattlesnake”) na što je publika poludjela i počela pjevati refren najvećeg hita ovog benda. Uslijedio je “Crumbling Castle”, pa cijeli niz drugih pjesama, dok su se pred kraj zaredale “Nonagon Infinity” “Robot Stop”, “Gamma Knife” i “People-Vultures”. Taj dio je naprosto za enciklopedije, svatko bi taj splet pjesama trebao barem jednom u životu čuti jer je to čista perfekcija. Bolje od toga ne može.

    King Gizzard and the Lizard Wizard, foto: Siniša Miklaužić

    Za sam kraj ostavili su kulersku “The River” s kojom su se poigravali u nedogled, preko deset minuta, baš kako traje i u albumskoj verziji. Čas tiho, čas razigrano… Ipak, puno više mi se sviđao kraj minhenskog koncerta kada su erupcijom završili koncert, nego ovako na laganini…

    Iako Gizzardi i Wolf Alice još bolje zvuče u klubovima (želim odličan provod ekipi koja ide gledati Gizzarde u budimpeštanski klub danas), festivalskim nastupima su dokazali da spadaju u sam vrh rock imena koji su se probili proteklih godina. Kad tom danu nadodamo i energične Slaves i Liama za nostalgičnu publiku, jasno je da je nedjelja bila pun pogodak, za razliku od današnjeg dana u kojom stvarno ne znam što ću slušati, jer nastupaju meni najmanje interesatni izvođači.

    28 Shares
    Muziku podržava