Wolf Alice u Beču: Vizija novog britanskog rocka

    378

    Jedno vrijeme je britanskim bendovima bilo lako, dovoljno je bilo da dolaze iz Velike Britanije i otočki mediji bi ih automatski dizali u nebesa. Mnogi od njih nisu uspjeli preplivati La Manche u nadi za širenjem svoje popularnosti pa sam dojma da su nas prestali toliko bombardirati s ‘najboljim bendovima u svemiru’ kao prije desetak-petnaestak godina. Mislim da je to jedan od ključnih razloga zašto imamo manje Britanaca u našim pregledima, osobito onih koji su nastali u posljednje vrijeme, pa uopće ne treba dvojiti da su Wolf Alice najbolje što nam je Otok ponudio zadnjih par godina.

    “My Love is Cool” bio je jedan od tamošnjih najboljih debi albuma na kojem su fino ispremiješali grunge s britpopom u pitku cjelinu koja se sluša u jednom dahu, dok je prošlogodišnji nastavak “Visions of a Life” donio dodatnu širinu u zvučnim kulisama, ponajprije prema shoegazeu, dream popu, ali i čistokrvnom popu (kako drugačije opisati “Don’t Delete the Kisses”?)

    Muziku podržava

    Sve je to bio znak da ih na novoj europskoj turneji ne smijem propustiti jer je sasvim jasno da nisu došli pod radar lokalnih promotora. Šteta, s obzirom da su u ispunjenom bečkom klubu Arena pokazali kako se radi o trenutno jednom od najvrućih mlađih bendova.

    Večer je otvorio Naked Cameo o kojem ne znam što pametnoga reći. Nije me se osobito dojmio jer svira neke pop pjesmuljke koje povremeno zapakira u nešto rockerskije aranžmane ili nadoda jaču dozu klavijatura, pa je to sve djelovalo promašeno u odnosu na ono što je trebalo biti nakon njih. Reklo bi se, Naked Cameo je dobio odličnu priliku predstaviti se široj publici, ali nije njegova greška što je bio potpuno promašen kao predgrupa za Wolf Alice.

    U točno 21 sat krenuli su Wolf Alice i to s jednim zgoditkom s posljednjeg albuma – pjesmom “Heavenward”. Tu smo već mogli upoznati sanjivost i iznimnu preciznost benda kojom su oduševili na prvu. Nakon nje su došle dvije energetske bombe “Yuk Foo” i “You’re a Germ” koje su razdrmale publiku. U tom trenutku sam se zapitao kako će se koncert dalje odvijati kad su ispucali čak tri odlične stvari na samom početku, a setlista im se sastoji od 19 skladbi (nisu ništa mijenjali u odnosu na prethodne dane turneje). Moja skepsa brzo se stišala jer su kroz koncert pokazali koliko je bitno da na početku krenu s tri zicera kako bi privukli publiku, dok je ostatak koncerta dokazao da, iako imaju svega dva albuma, imaju dovoljno materijala da publiku drže u transu čitavih 80-ak minuta koliko im koncert traje. U tih 80-ak minuta, bečka publika dobrim je dijelom pjevala i uživala, čak i na nešto manje poznate pjesme, dok su se hitovi dočekali ogromnim pljeskom i deranjem iz grla.

    Centralna figura svakako je Ellie koja nosi vokalne dionice, bilo da su tihe i sanjive, bilo da pjeva u falsetu, bilo da se dere iz petnih žila… Ona je taj motor pokretač koji pjesme oživi na poseban način za koji joj trebaju samo dva mikrofona i njen šarm. U tom dijelu nije imala nikakvu grešku, sve je djelovalo bajkovito i moćno, a tek pred kraj joj je odjevna kombinacija radila male probleme. Ipak, tijekom koncerta često djeluje dosta statično, što je u neku ruku i logično zbog gitare u rukama i pjevanja, a jedan od vrhunaca je bio kada je skoknula do prvih redova pred kraj koncerta.

    S druge strane, nastupe uživo, u smislu komunikacije s publikom, nose dečki. Dok se Joel ne može previše istaknuti zbog svoje pozicije za bubnjevima, Theo i posebno Joff su luđaci koji animiraju publiku i dižu atmosferu do usijanja. Posebno je dojmljivo njihovo plesanje dok sviraju, a i Joffovo bacanje gitare gdje god je stigao. To se zove timski rad.

    Izvedba “Don’t Delete The Kisses” napravila je histeriju, “Silk” uživo dobiva jednu novu dimenziju, “Beautifully Unconventional” fino je presjekla svojim retro štihom, “Moaning Lisa Smile” jedna je od njihovih najprepoznatljivijih pjesama, završna “Giant Peach” bila je klimaks nedjeljne večeri, ali ono što je bio vrhunac cijelog koncerta svakako je “Visions Of A Life”. U njoj su djelovali suvereno i moćno spajajući svu povijest rock glazbe od Led Zeppelina naovamo. Odlično izbalansiranim solažama i žestokim zvukom uspjeli su napraviti modernu epsku priču koja je razvalila do kraja.

    Iako su od prvijenca prošle tek dvije i pol godine, Wolf Alice su već sada vrlo zreli bend sposoban biti jedan od najvećih u vremenu koje je pred nama. Imaju sve što treba za uspjeh – odlične pjesme, vrhunske nastupe i kemiju koja izgleda kao da su najbolji prijatelji od malena, da mogu računati jedan na drugoga kad god zatreba. Wolf Alice su bend u silovitom rastu i drago mi je da sam otišao do Beča potvrditi ono što sam dosad mogao čuti samo na albumima – Wolf Alice su jedan od najmoćnijih bendova u ovom trenutku, u to više nemam ni najmanje sumnje.

    Muziku podržava