Kada je prije par mjeseci prvi puta procurila vijest da Nick Cave dolazi posjetiti našu malu metropolu, činilo se nevjerojatnim da neću morati hodočastiti u susjedne zemlje kako bi uživala u njegovoj veličanstvenoj glazbi i pojavi.
Skepsu je izazvala samo informacija da Nick opet namjerava svoj koncert
održati u dvorani Lisinski, kao i svoj posljednji zagrebački nastup.
Ni ona informacija da dolazi bez The Bad Seedsa nije me baš oduševila, ali ajde dobro, nije ni taj njegov prateći tročlani bend loš. (Iako me pomisao da neću vidjeti na djelu duo Bargeld/Cave dodatno oneraspoložila.) Ne baš jeftine ulaznice razlog su zbog kojeg su mnogi željni Caveova ukazanja propustili ovaj koncert, ali Lisinski je sinoć ipak bio popunjen do posljednjeg mjesta (ili bolje rečeno stolice). A te stolice najveća su zamjerka cijelome događaju, jer činjenica je da energija koju proizvodi Nick Cave i prateća mu družina nikako nije prigodna za uštogljeni prostor kakav je koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog. Možda bi, ipak, bilo najbolje da krenem redom.
Dakle, negdje oko 20:15 rasvjeta u Lisinskom već je potpuno prigušena, a zrak krcat iščekivanjem. Prvo su se na stage popeli manje poznati članovi pratećeg mu benda, a glavna zvjezda večeri ukazala se, kako to već i inače biva, tek nakon nekoliko minuta dozivanja. Ali vrijedilo je svake minute. Caveova impresivna pojava ubrzo je preuzela dominaciju nad zbivanjima na stageu i u publici i teško da je s prvim taktovima itko ostao ravnodušan prema stvorenoj atmosferi.
Istina je da su reakcije publike izostale za vrijeme izvođenja prve dvije, ne baš tako poznate, pjesme, ali je treća po redu “Red Reight Hand” označila pravi početak događaja večeri. Na “Babe You Turn Me On” još su svi poslušno sjedili na svojim mjestima, pa je bilo lako zamisliti da nikoga uokolo ni nema i da ovu pjesmu Nick svira samo za mene. I wish.
Primjetivši da mu je publika pomalo odlutala, Nick je pozvao prisutne da se slobodno dignu sa stolica i zaplešu, ali ‘ljudi u crnom’ nisu bili baš oduševljeni tom idejom. Nakon “The Weeping Song” više nije bilo te žive sile koja bi spriječila razdragano mnoštvo da pohrli u susret Sv. Nicku, koji je sišao sa stagea i zašao među svoje podanike. Ostatak koncerta puno je više nalikovao koncertu jednog Nicka Cavea.
“Mercy Seat” i “Henry Lee” samo su neki od klasika čijom nas je izvedbom na svoj uvijek mračan način Cave sinoć počastio, a počastio nas je i svojim vrlo nezgrapnim zahvaljivanjem na hrvatskom. Lijepo od njega što se barem potrudio. Zatim se pokušao povući sa pozornice, ali mu uporno i zaglušujuće dozivanje publike nije dozvolilo da se ne oprosti bez podužeg bisa. U nekih pola sata, na bisu (koji je pomalo nalikovao na juke box) odsvirao je “People Ain’t No Good“, “Come Into My Sleep” te “Lucy“, dok je “Ship Song” u mojim očima zauzela mjesto vrhunca večeri. Svi koji izvedbu te pjesme nikada nisu čuli u živo, samo nekoliko metar udaljeni od Velikog Barda, stvarno imaju za čime žaliti.
“Stagger Lee” bio je, nakon puna dva sata, jedini logičan i dostojan način kako završiti večer, a njegovi razarajući taktovi još su mi dugo odzvanjali u podsvijesti dok sam razmišljala o tome kako, kada i gdje opet ugrabiti priliku i prisustvovati nastupu ovog neokrunjenog kralja mračnih, melankoličnih, pomalo gnjevnih, ali i predivno strastvenih ljubavnih pjesama.
