Steve Vai u Ljubljani bio je najavljivan kao dvoranski nastup u Hali Tivoli, s očekivanim mnogo većim interesom nego se pokazalo da je bio.
Bilo je priče po hrvatskim Internet forumima da će baš zbog toga
pričekati koncert u Zagrebu koji je najavljen za klupski prostor gdje je
atmosfera ipak drugačija, bliskija nego u sportskoj dvorani. Ipak,
manji interes u Sloveniji doveo je do prebacivanja koncerta baš u
klupski prostor, u Media Park Cvetličarna, gdje je Vai napravio
neopisiv rusvaj svirkom od dva i pol sata.
Cvetličarna je prostor veličine otprilike dvorane Pauk u Zagrebu, no kockastog oblika i s galerijom (za koju domaći znaju da je od tamo najbolji pogled na stage, te su prvi redovi galerije bili prvi i popunjeni). 
Ljudi se skupilo upravo koliko je trebalo da i više nego solidno popuni taj prostor, a da ipak nije nepodnošljiva gužva. Nastup je otvorio Eric Sardinas koji na cijeloj Vaijevoj turneji nastupa kao predgrupa. Jedan kratak ali energijom nabijen nastup, kako smo to i navikli od Sardinasa, odlično je zagrijao atmosferu. Obzirom da je ovo ipak Vaijev nastup, Sardinas je bio nešto mirniji nego uobičajeno. Izostala je šetnja po publici, izostalo je i inače neizbježno paljenje gitare na stageu. Od njegovog dekora vidjeli smo sviranje s pivskom flašom i akustični performance bez pojačala i mikrofona, i naravno čuli nastup na njegovoj uvijek visokoj razini.
Za Vaijev nastup bilo je potrebno pričekati da se obave pripreme na stageu, što je potrajalo barem dvadesetak minuta u kojima se već osjećala vrućina u dvorani. Tada je izašao i njegov bend, a zatim i sam Steve Vai, obavijen crnim ogrtačem.
Sa čim je otvorio koncert ne bih znao reći, gurao sam se u prostoru za fotografe pa je i to brzo prošlo, no već sljedeća stvar bila je, za mene potpuno neočekivano, energično nabrijana “The Audience is Listening” u kojoj je pokazao sve svoje zabavljačke sposobnosti – prašenja po gitari, komunikacije s ostatkom benda gdje je dolazio do svakog od njih zasvirati zajedno s njima i tome slično.
Nakon toga je pokazao i jednu odliku koja Sardinasu nedostaje na nastupima, a to je izravna komunikacija s publikom, priče i anegdote. Pozdravio je Ljubljanu i, primijetivši ispred stagea kamermana MTV adrie, uzeo priču kako se danas baš i ne može na MTV-u čuti više kvalitetne glazbe, pa neka prenesu svojim američkim kolegama da bi bilo vrijeme da se to promijeni. Na to je odmah pobrao ovacije pune Cvetličarne, ljudi su pljeskali, vikali, na što je Steve reagirao na poseban način – uzeo je od tog kamermana njegovu kameru i snimao publiku, snimio čovjeku ekskluzivne kadrove publike i stagea, a publika je na takvu reakciju samo još više podivljala.
Tu je bilo vrijeme za napustiti prostor ispred stagea i povući se u dvoranu. Steve je nastavio redati stvari nevjerojatnom energijom. Tu se nalazilo zaista svega, starije, novije, bez razlike. U jednom trenutku dolazi do mikrofona i radi najavu: “I have one bad news and one good news. The good news is that I will sing a song for you, and the bad news is that I will sing a song for you”, što je nasmijalo sve prisutne, ali hej – čovjek je rekao istinu, za promjenu je malo zapjevao, ali njegov glas ipak nije usporediv s njegovim gitarističkim umijećem.
Dok je Vai na stageu iz stvari u stvar izluđivao fanove, Eric Sardinas je, kako je i obećao, svratio u publiku. Pored štanda gdje su se prodavale majice, on i članovi njegovog benda družili su se s ljudima. Za razliku od nastupa u kojem Eric nije baš komunikativan i gdje nema gotovo nikakav razgovorni kontakt s publikom, ovdje je bio zaista pristupačan. Dijelio je autograme, porazgovarao sa svakim i fotografirao se bez problema. E, sad, za sve one koje poput mene zanima gdje nabaviti one fantastične trapezice kakve Eric fura – one su “custom made”, tako da ništa od toga.
U međuvremenu, Vai na stageu izvodi stvari iz svojeg stvarno prebogatog repertoara. Osim “iživljavanja” na gitari, u pauzama komunicira s publikom, priča anegdote, priča o svojoj karijeri i kako mu je ovo 25. godišnjica putovanja po svijetu na raznim turnejama. Naravno, predstavlja i glazbenike i daje im priliku da se pokažu u solo dionicama. Klavijaturist (i treća gitara kad treba) Tony MacAlpine prvi je dobio priliku za solo točku na klaviru. Majstorski, kako se i očekivalo. Nakon toga Vai primiruje atmosferu i kroz priču kako se o njemu priča da zna samo “divljati” na gitari, najavljuje jedan smireniji dio koncerta s nekoliko balada, ali i dio u kojem se primio akustične gitare i pokazao jednu drugu stranu Steve Vaija.
Nakon toga, svoje solo točke dobivaju prvo bubnjar Jeremy Colson, koji je prvo na perkusijama i elektronskom bubnju, a zatim i za bubnjevima izveo zanimljivu solo točku. S elektroncima je proizvodio interesantne efekte tijekom sola, dok je bubnjarski solo bio jedan tipičan rockerski solo, ali izveden tehnički odlično.
Nakon nekoliko stvari u međuvremenu, i basist Billy Sheehan dobiva svoju priliku i ostavlja publiku bez riječi. Uz pomoć efekata i lagane distorzije na bas gitari, u trenutku je izazvao muk u dvorani. Jednostavno je to bio toliko kvalitetan solo, nepretenciozan, ne s ciljem isfuravanja, već solo pravog glazbenika kakav Billy i jest, čime je publika jednostavno stala slušati i tek na kraju je Billy pobrao iskrene ovacije sviju iz publike kakve se rijetko doživljavaju. Tako se kombinacijom solo točaka Steveovih glazbenika, i nekoliko stvari između, približio i kraj.
Bis je započeo, ako sam uspio dobro prepoznati, s “Liberty” s albuma “Passion and Warfare”. Nastavio s pozivom Sardinasu da mu se pridruži na stageu, te su skupa odsvirali show-off “My Guitar Wants to Kill Your Mama”, show-off ne samo za njih dvojicu, već i za cijeli bend u kojem je svatko dobio priliku za svoju solo dionicu. I na samom kraju… No, moram prvo ispričati ovo – u trenutku kad sam na početku Vaijevog nastupa ulazio u prostor za fotografe, razmišljao sam o tome kako bih napisao na nekakvu naljepnicu ili nešto slično molbu da odsvira “For the Love of God”, meni najdražu i dovoljno staru pjesmu da nisam očekivao da bi ju imao u planu odsvirati, i zalijepio negdje na neki stalak od mikrofona ili već nešto. Naravno, nisam smislio ništa pametno… Ipak, zadnja stvar na bisu, na moju veliku sreću i još veće iznenađenje bila je upravo “For the Love of God”. Kako i zašto? E, to nitko ne zna… osim možda upravo Stevea koji je set listu tako posložio i Boga koji sigurno ima nešto s tim.
Fotografije s koncerta mogu se pogledati u našoj foto galeriji.
Zahvaljujemo prijevozniku Urban Travel.
