Američki blues-gitarist kubanskog podrijetla Eric Sardinas na novoj je svjetskoj turneji očekivano stavio Zagreb kao nezaobilaznu postaju, a kao uvertiru u novi nastup pred starom publikom porazgovarao je s nama o motorima koji su protagonisti turneje, ali i iskrenosti snimanja glazbe.
Pa kako si? Kako je na turneji?
Turneja je odlična. Nastupi nam idu dobro jer je publika odlična. Baš smo odradili Veliku Britaniju i idemo dalje.
Kako je bilo u Americi, s obzirom da si tamo počeo?
I tamo je bilo dobro. Prešli smo cijelu istočnu obalu u tri tjedna.
Pa, evo, ponovno se vraćaš u Zagreb za koji se čini da je nekako postao regularna postaja na tvojim turnejama, pa me zanima kako se osjećaš sada kao netko tko već ‘poznaje teren’?
Uzbuđen sam jer je u Hrvatskoj svaki put jako dobro. Naravno zbog ljudi koji ti nastup, odnosno koncert, učine odličnim i zabavnim jer su se ljudi spremni zabaviti. 
Usto se veselim i Zagrebu kao odredištu gdje se uvijek dobro osjećam i čini se kako je predugo prošlo od zadnjeg puta, iako se radi o nešto više od godinu dana.
Dakle, glavni je razlog dolaska u Hrvatsku posljednji studijski album “Eric Sardinas & Big Motor”. Možeš li nam nešto reći o samome albumu u odnosu na ranije?
Svakim albumom ideš u nekom novom smjeru i pomičeš svoje granice kreativnosti, posebice kada se tiče pisanja, ali i samog procesa snimanja kojeg želimo učiniti što direktnijim i zapravo iskrenim.
Pisanje je podignuto ovog puta na jednu višu razinu, čemu sam se i nadao i to je preneseno na samu pozornicu, a tome pridonosi pravi motor u studiju koji će se, dakako, pojaviti i na koncertu kako bi zvuk bio onakav kakvim sam ga zamislio.
Pjesme zadržavaju integritet te energiju i zvuk iz studija jer se ništa ne želi izgubiti putem.
Kritika je rekla kako je posljednji studijski album zapravo tvoje najbolje djelo dosad. Što misliš o tome?
Ja bih rekao da svaki moj album predstavlja onaj trenutak u kojem sam kao glazbenik bio. Kad pogledam unatrag vidim zapravo žive fotografije toga vremena i svaki mi je važan, ali, da, zadovoljan sam s posljednjim.
Prvi si album “Treat Me Right” iz 1999. snimio u jednom pokušaju. Dakle, jedna svirka, jedna snimka, bez dodatnog procesuiranja, aranžiranja ili postprodukcije bilo kakvog tipa. Nije li to bio malo riskantan potez?
Mislim da svaki album treba biti tako snimljen. Dakle mora biti iskreno djelo, imati integritet, bez obrađivanja i dorađivanja, odnosno obrade koja će ga sterilizirati tako da će izgubiti svoju čar.
Album treba biti nešto iskreno što izlazi iz glazbenika, a danas se mnogo glazbe stvara koja se toliko bezgranično ispravlja i dorađuje. Smatram da je ovakvo što osvježavajuće, dakle, kad uđeš u studijo sa glazbom u glavi i izađeš iz njega ostavivši glazbu onakvom kakva je trebala i biti – puna integriteta.
Pa to je, dakle, sukladno tvojoj maksimi ‘poštuj tradiciju’. Možeš li nam to malo pobliže pojasniti?
To se odnosi na moje poštivanje vlastitih blues korijena, dakle mjesta odakle dolazim i gdje je moje glazbeno srce. Nije bitno u kojem smjeru će glazba krenuti, korijeni se kod mene uvijek prepoznaju i određuju glazbu, bilo da se radi o rocku, blues-rocku ili countryu, a to je jedan od onih načina da budeš iskren i pri samom snimanju.
Spominješ blues. Prošle si godine bio na turneju s Johnnyem Winterom. Reci nam, kako je biti na pozornici s takvom legendom?
Super je bilo to raditi, a pogotovo jer se znamo otprije. Johnny je gostovao i na mom prvijencu “Treat Me Right”. I prije smo svirali na koncertima, doduše, u manjoj mjeri, pa je ovoga puta bilo odlično napraviti nešto veće.
Osim što mi je bilo drago i čast raditi s njim kao glazbenikom, bilo mi je jednako drago raditi s njime kao prijateljem.
Koga bi naveo kao trenutačno najboljeg gitarista?
To je pitanje toliko organičko i teško odgovoriti… Kao da me pitaš koji mi je najdraži album, jer toliko je generacija i različitih perioda u kojima je bilo glazbenika. Danas je pregršt gitarista koji pomiču granice i održavaju scenu živom.
Mnogi su mi suvremeni gitaristi jako dragi, ali nerijetko posežem za predratnim generacijama blues glazbenika.
U prošlom intervjuu spomenuo si kako skupljaš šešire, pa me zanima dokle je brojka došla?
Tako je. Imam ih mnoštvo… Ali uvijek na turnejama nosim jedan najdraži šešir, kao i čizme.
Malo ljudi zna da si zapravo ljevak, ali ipak sviraš desnom rukom, dakle posrijedi je svojevrsna ambidekstrija, pa me zanima iz koje ruke izlazi bolji zvuk?
Desna mi je ruka mnogo snažnija, ali ako mi daš air gitaru, mislim da bih je rasturao ljevicom (smijeh).
Naposljetku, reci nam pripremaš li nešto posebno za nadolazeći nastup u Zagrebu?
O da, dovodimo vam veliku motorčinu nasred pozornice, pa ćemo zarokati s malo rock’n’rolla i bluesa i opako se zabaviti.
