Bend bez kojeg ne bi bilo Placeba, Radioheada i Nirvane, 1989., na vrhuncu slave, svirao je u Kulušiću, a četiri godine poslije zbog autorskih neslaganja između Franck Blacka i Kim Deal objavili su svoj raspad i ime Pixies dobilo je svoje mjesto u Hall Of Fameu rock’n’rolla.
Franck Black posvetio se radu sa svojim novim bendom, Frank Black And The Catholics, a Kim Deal se vratila matičnom bendu, The Breedersima. 12 godina poslije bostonska četvorka na velika se vrata vratila na svjetsku indie-rock scenu. Koncerti njihove povratničke turneje rasprodani su mjesecima unaprijed, a karte na crnom tržištu, primjerice u Londonu, dosežu i do 150 funti.
Ljubljanski koncert na Križankama bio je najbrže rasprodani koncert u Sloveniji ikad, tako da su organizatori čak razmišljali da ga prebace u Halu Tivoli, ali bend je htio svirati isključivo na Križankama, mjestu gdje su već jednom nastupali i to 1992. u sklopu festivala Druga Godba.
Ja sam bila jedna od onih sretnica koja je preko svojih veza u Sloveniji uspjela osigurati taj dragocjeni komadić papira i tako smo izuzetno dobrog raspoloženja krenuli put Ljubljane. Vremenska prognoza nije bila obećavajuća, ali razveselila nas je vijest da se Križanke mogu natkriti.
Prva prepreka na putu dočekala nas je već na zagrebačkom Glavnom kolodovoru, red na međunarodnoj blagajni bio je kilometarski, a službenice na šalteru pored nisu pokazivale ni trunke samilosti i na naše molbe da se i one uključe u ispisivanje karata uredno su odmahivale glavom. U vlak smo uletjeli doslovce u zadnji tren, a prema neprovjerenim informacijama bilo je još ljudi koji su ostali vani. Da li su oni uspjeli uhvatiti neki drugi vlak i da li su stigli u Ljubljanu, ne znam. Mi smo se rasprostrli po čitavoj kompoziciji vlaka, dobar dio nas i u 1. klasi, na opće zgražanje 80-godišnje bake i dede, koji su osim nas bili jedini putnici, a mislili su da nam je zadnji dan škole te da putujemo na školsku ekskurziju.
Slovenska ‘mejna kontrola’ je bila vrlo rigorozna, uz standardna pitanja ‘kamo i zašto putujete’, morali smo pokazivati i ulaznice i koliko novaca nosimo sa sobom, te smo zbog tog zadržavanja kasnili u Ljubljanu kojih 40-ak minuta. Tek što smo se smjestili u bar u kojem smo namjeravali kratiti vrijeme do početka koncerta, otvorilo se nebo nad nama. Oko pola 8 kiša je pomalo stala, a mi smo krenuli prema Križankama u pravcu kojih se već slijevala masa ljudi. Osim Slovenaca i Hrvata iz Pule i Rijeke preko Zagreba do Splita, bilo je i dosta Talijana, a upoznali smo i jednog Australca koji je nudio trodnevni smještaj u hotelu u Ljubljani u zamjenu za ulaznicu!
Točno u pola 9 kao predgrupa nastupili su slovenski Res Nullius. Pomalo drveni momci u odijelima zvučali su kao loša imitacija Partibrejkersa, a zapamtila sam samo da im se prva stvar zvala “Pasji dan” i to zato što me podsjećala na ‘pasje vrijeme’ koje se tog dana usudilo pokvariti moj prvi susret sa Vilenjacima. Nakon 40-ak minuta dosađivanja na Res Nullius krenulo je finalno naštimavanje gitara i nešto malo prije 10 sati na stage su izašli Pixiesi i odmah se primili instrumenata.
Na prve taktove “Bone Machine” masa je počela skakati i u jednom trenutku me skoro pomela. Prelazilo se silovito s pjesme na pjesmu, bez ikakvih pauza između, Frank Black je nametnuo žestok ritam, a stvari su se izmjenjivale od onih malo više melodičnih do onih totalno brzih i luđačkih. Odsvirali su skoro cijeli “Surfer Rosa” i “Doolitle”, dok je tek jedna stvar bila sa Bossanove (“Velouria”). Stvarno se ne mogu odlučiti da li me se više dojmila “Where’s My Mind“, “The Holiday Song”, “Gouge Away”, “This Monkey Goes To Heaven” ili pak “Debaser“, pjesma koju sam toliko puta izvrtila na svom CD-playeru i nikako nisam mogla vjerovati da ju napokon čujem uživo.
No, ono što me najviše oduševilo bila je Ona. Kim Deal, Boginja na basu, koja od samog početka nije skidala s lica onaj svoj prekrasan osmijeh. U jednom trenutku mi se čak učinilo da joj je malo neugodno što nas ima toliko i što ih toliko volimo. I nije uopće važno što ima koju kilu više, onaj božanski glas djevojčice koji onako divno vrišti ostao je isti. Dala bi joj cijeli svijet zbog tog glasa i načina na koji pjeva “Gigantic“. “Hey Paul, Hey Paul, Hey Paul, Let’s Have a Ball…” ufff, još uvijek se ježim dok ovo pišem.
Pred kraj koncerta, točnije na prvom bisu ‘oslobodio’ se i Frank Black, i on se počeo smješkati, Joey Santiago je trzalicu zamijenio bubnjarskom palicom, a na dva bisa dobili smo između ostalog još “Here Comes Your Man” i “Vamos”, a ponadala sam se da će biti vremena i za “Dig For Fire”, no nažalost, to je bila jedina želja koja mi je te večeri ostala neispunjena. I onda je bilo vrijeme da se oprostimo s njima i oni s nama. Dugo su nam mahali i pozdravljali nas i jako mi se svidjelo što nisu odmah pobjegli sa stagea, a tek kad sam se okrenula i vidjela masu ljudi iza sebe shvatila sam da te večeri na Križanke više ni igla ne bi stala, čak su i ona dva balkončića izgledala kao da će se srušiti koliko je ljudi bilo na njima.
Što reći nakon svega? Mislila sam da nikada neću uspjeti vidjeti Pixiese uživo, a kada sam ih vidjela, poželjela sam ih gledati stalno, uvijek, bez prekida. No, nakon prospavane noći došla sam do zaključka da želim da ovo ostane jedini njihov koncert koji sam vidjela, jer ću se tako uvijek sjećati svega, svih detalja i svakog akorda koji su mi jučer odsvirali i pamtit ću samo taj koncert i samo Križanke. I da sutra opet prestanu svirati ne bi mi više bilo žao jer ne želim pamtiti ništa drugo. Samo nedjelju, 20. lipnja. 2004.
PS: I nitko me ne može uvjeriti da je bolje organizirati Metallicu za 330 kn, nego Pixiese za 170, ali to je već materijal za neku drugu priču…
