Prvi u ciklusu tzv. ‘The Bad Seeds koncerata’, koji se doduše sastoji od samo dva koncerta, počeo je sinoć u Tvornici nastupom Micka Harveya i pratećeg tročlanog benda. Mick je koncert počeo oko 22.15, nakon što ga je naš kolega propisno izrešetao pitanjima o zadnjem solo albumu “Two Of Diamonds“, kojeg nam je Mick sinoć pokušavao predstaviti unatoč željama publike da svira stvari s prethodnog “One Man’s Treasure“.
Koncert je počeo upravo s prethodnim albumom i prvom pjesmom s njega “First St. Blues“, a nastavio s “Everything Is Fixed” s “Two Of Diamonds”. Budući da je suosnivač i član The Bad Seedsa te prije njih i Birthday PartyJa, moram priznati da sam Micka Harveya zamišljala kao okorjelog i karizmatičnog rockera, pa me malo iznenadila njegova uglađena pojava u fino ispeglanoj košulji i sakou (koji je, doduše, odmah skinuo), te nepretenciozan odnos prema publici s kojom je komunicirao za vrijeme čitavog koncerta. 
Baš zbog ove ‘prisne’ atmosfere i činjenice da je Tvornica zjapila polu-prazna, mislim da je ovaj koncert trebalo održati u nekom manjem i intimnijem prostoru (na pamet mi padaju neki teatri…). No čini mi se da Micku slab odaziv publike nije smetao, jer nam je zahvaljivao na svakom pljesku i to na hrvatskom, pokazavši nam da je na našem jeziku naučio čak i brojati do pet – jedan, dva, tri, pet. Četiri mu je ipak bilo preteško izgovoriti, pa je u jednom trenutku čak i konstatirao da je “Croatian the language of desparation“.
Mickove solo nastupe prate Rosie Westbrook na kontrabasu (kojeg je Mick okarakterizirao kao “huge thing with strings“), James Johnston (koji se izgledom prilično očito fura na Nicka Cavea) na gitari i orguljama, te Thomas Wydler na bubnjevima. Od ovih je instrumenata najviše do izražaja dolazio kontrabas, tako da je u nekim trenutcima nadglašavao sve ostale instrumente.
Primjetivši da publika reagira na pjesme s prethodnog albuma, ali ne baš i na one sa zadnjeg, Mick je krenuo izvoditi stvari s “One Man’s Treasure”, pa su se na repertoaru našle “Hank Williams Said It Best“, “Come Into My Sleep” i “Louise“. 
Negdje oko sredine večeri odsvirao je i pjesmu “Planetarium“, koju je napisao Bruno Adams, te pobrao već na polovici pjesme pljesak publike koja se nije mogla strpiti da pjesma završi pa da Micku iskaže svoje oduševljenje izvedbom ove stvari.
Nakon nje se iz publike mogao čuti nečiji povik “Let’s make some noise“, a takav je zahtjev Mick shvatio prilično ozbiljno i odsvirao “Come On Spring“, čime je razina buke te večeri dosegla, prema mojim kriterijima, zadovoljavajuće razine.
Pred sam kraj Mick se ipak odlučio bolje nas upoznati s materijalom s “Two Of Diamonds”, pa nam je odsvirao “Slow-Motion-Movie-Star“, koju je napisala njegova prezimenjakinja P.J. Harvey, te obradu “A Walk On The Wild Side“, koju moram priznati da sam jedva prepoznala.
Nakon sat i pol svirke, na bis ga nije trebalo pretjerano dugo nagovarati, pa se vraćao čak dva put. Na prvom je odsvirao pjesme francuskog glazbenika Sergea Gainsbourga, čije su se obrade našle na čak dva Harveyeava albuma, a za sam kraj je ostavio “Demon And Alcohol“, na posebno inzistiranje jednog obožavatelja koji ga je tom pjesmom gnjavio čitavu večer.
Iako nije dostatna zamjena za Nicka (kojeg se nadam uskoro vidjeti s najnovijim bendom!), Mick je u Zagrebu odsvirao jedan od onih koncerata prema kojima ste u početku skeptični, ali vam na kraju ipak bude drago što niste propustili koncert koji možda neće ući u top 10 ikada odgledanih koncerata, ali će svakako ostati u pamćenju kao ‘onaj koncert koji sam zamalo propustila, ali na sreću ipak nisam’.
A propuštene prilike se rijetko ili gotovo nikada ne vraćaju, zar ne?
foto: iva
Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.
