Massive Infection 2: Eyehategod & Killed A Fox
Iako je sinoć Vintage Industrial Bar bio tek prozračno popunjen, pred nama su na bini svirali velikani jednog specifičnog žanra. Headliner Massive Infection festivala, američki Eyehategod, savršeno je ime za prvi red plakata manifestacije čije ime aludira na zarazu i bolest.
Oni upućeni znaju i zašto, no oni koji su propustili taj komadić glazbene povijesti preko bare, evo kratkih servisnih informacija. Još tamo od davne 1988. godine, Jimmy Bower, zajedno s karizmatičnom ranjenom dušom imena Mike IX Williams, djeluju pod gore spomenutim imenom unutar glazbene scene New Orleansa. Prvoloptaški bi bilo poistovjetiti New Orleans isključivo s jazz i blues glazbom. Na istom tom močvarnom tlu, samo nekoliko desetaka godina kasnije, rodila se scena kodnog naziva NOLA, a Eyehategod, najpoznatije i najznačajnije ime teškog sludge metal zvuka toga grada, jučer je premijerno nastupio u našoj metropoli.
Jasno je kako je bend ovakvog kalibra svoje najbitnije uratke izbacio prije 20 godina. Jasno je i kako 30 godina teške svirke i teškog života nužno ostavlja trag na glazbenika. Koliko će te koncerata pohoditi i na stolu s merchendiseom naletjeti na natpis „drug donations: weed, opiates“ Ipak, uz sve stranputice koje su bend odvukle sa staze njihove mantre „..smoke a little grass, play a lot of music“, ekipa redovito odlazi na turneje, a jučerašnji koncert ostavlja dojam kako Eyehategod, ako već ne studijski, ima što za reći na europskim i američkim pozornicama.
Dvodnevni festival su otvorili domaći znanci Killed A Fox. Klasično uigrani, glasno i jasno su prenijeli svoj glazbeni potpis ranoraniocima, što je poslužilo kao solidno zagrijavanje za ono po što smo svi došli. Ruku na srce, Killed A Fox zaslužuje pokoju rečenicu više u tekstu ovakvog formata, no bilo bi nezahvalno kucati analize svirke koja je na ivici alternativnog metala propisno dostavljala zvuk i energiju fanovima. To se od njih jedino i traži u ovoj ulozi.
Taman kad smo navikli naše ušne kanale na bistre distorzije, na scenu su stupili teškaši. New Orleans je rekao svoje. Glasno, prljavo i bijesno. No ne onaj bijes čiji fokus proizlazi iz individue naspram cilja ispred njega samoga. Mikea Williamsa boli iznutra. Malo me bilo strah kako će sve to izgledati ako uzmemo u obzir da su dečki izbacili posljednji, eponimni studijski uradak prije četiri godine. Uz sve to, kada je jedna od krilatica sastava “amps speak louder than words”, lako je prepustiti kormilo opremi iz sebe da progovori umjesto tebe. Nasreću, to sinoć nije bio slučaj. Eyehategod je prešetao kroz svoju diskografiju kako bog zapovijeda.
Instrumenti su balansirano šamarali posjetitelje, a ranjeni vrisak frontmana samo je dodatno ledio krv u žilama onima koji sinoć došli pogledati. Oni drugi, stacionirani u prvim redovima, došli su osjetiti. Četrdesetak najhrabrijih preznojilo se kroz nastup zajedno s bendom, no takvo što nije za čuditi jer je Eyehategod legendaran bend. Većina njih veže ime za neka prošla vremena, no ovo je onaj slučaj kada je u redu živjeti na cesti na osnovi svoje stare slave.
Propisno, glasno i taman dovoljno kaotično da opravda renome sastava s bine. Eyehategod nije pružio ništa spektakularno, niti je održao koncert koji ćemo dugo kolektivno pamtiti, no jedno je sigurno – Mike i Jimmy i dalje vjerno prenose bol svoje okoline. Od potkrovlja i grinja prvog studijskog uratka “In The Name Of Suffering”, preko nekoliko major label albuma koji su kulminirali posljednjim, eponimnim za trenutno Sonyjev “Century Media”, Eyehategod je oslikao gadni pejzaž svoje okoline. Prva sezona True Detectivea, umiješajte još samo ekološke katastrofe i uragan Katrinu. Masovna zaraza je vjerodostojno otvorena, a pravo je pitanje kako će Bison, LLNN i domaći Brain Production danas nastaviti gdje je Eyehategod stao.
