18. Žedno uho – Mark Lanegan + Joe Cardamone i Lyenn
Mark Lanegan je sa Zagrepčanima, tamo negdje od ljeta 2012. kada je Mate Škugor na jednom forumu najavio dolazak Lanegana s tada friškim “Blues Funeralom” u jesen te godine, formirao šprancu prema kojoj nema tog razloga dovoljno malenog da ga put nanese u Zagreb. Hrvatska opet nije bila premalo tržište da zamre interes za The Mračnog, unatoč tomu što je do malo prije početka koncerta bilo lako pomisliti tako nešto.
U posljednjih pet godina Lanegan se udomaćio u Hrvatskoj, a ova se faza u njegovoj karijeri očito izdvaja kao najbolja, s obzirom na izbor pjesmarice uživo. Ako se tome pridoda i “Bubblegum”, dobije se Laneganova set lista koja ga izdvaja među onima čija karijera traje koliko i njegova. Jer 2017. godine svirati tri zadnja albuma, to je ozbiljna stvar. Od posljednjeg Lauba koncerta prošle su već dvije i pol godine, što je taman toliko vremena da se, po izdavanju “Gargoylea”, stvori još jedan hype za glazbenikom koji je ovdje događaj.
Stigli smo usred nastupa momka na pozornici, pretpostavljam Joea Cardamonea, čiji je nastup protekao u čudnoj mješavini prosječne koreografije, za koju je očito samo to da ju vježba strogo pred ogledalom, i daleko ispodprosječne glazbe za koju nije očito ništa. Osim toga da se na onaj zvučni zid može nalijepiti i rap, i pjevanje, i video kulise. I sve to bez ozbiljnog truda osim potrage za karizmom koja bi nadomjestila sve ostalo.
Taman se s odlaskom predizvođača napunio prostor baš da bude točno toliko ljudi koliko treba biti na jednom tvorničkom koncertu. One silne gužve od kojih dođe čovjeku muka (a svi znaju što je gužva u Tvornici) nije bilo, i sve je bilo taman kao naručeno da se Vodoriga popne, uhvati jednom rukom mikrofon dolje, drugom rukom gore, i ništa više.
Minimalizam koji Lanegan, sa svojim bendom, prikazuje odlična je prezentacija onoga kako rock ‘n’ roll i dalje može izgledati. Ne samo da u bendu nema dekoracija i pretencioznosti, nema ni pretjerane nonšalantnosti ili nedefiniranosti, pa se svatko kompletno može posvetiti svom poslu, s pjevačem na čelu. Zanimljivo je vidjeti koliko reda ima u bendu koji na pozornici uopće međusobno ne razgovara, osim pokojeg znaka rukom, i kako se glazba koju Lanegan stvara odlično uklapa u vizualni identitet benda. Takav nastup vjerojatno odbija pokojeg srednjostrujaškog vrijednog konzumenta, jer radi se o naizgled jednobojnoj komunikaciji između pjevača i publike, ali stavljanje glazbe, i tog vokala, u prvi plan baš je ono kako to jedino može zvučati i izgledati.
Nastup se diže i spušta onako kako publika reagira na koju pjesmu. Najbolje prolazi i dalje “Blues Funeral” (“Gravedigger’s Song”, “Bleeding Muddy Water”), nešto slabije “Phantom Radio”, dok je “Gargoyle” procvao s “Emperorom” koji bi mogao ostati plesni dio nastupa uživo još puno godina, posebno ako će se željeti šarolikost. Valja izdvojiti još i mirnoću “Deepest Shade”, te dvojac s “Bubbleguma” – “Hit The City” i “Metamphetamine Blues”, prva na početku, druga na kraju koncerta, koje ne uzmiču pred publikom.
Bend bis otvara s “One Way Street”, a zatvara s “Love Will Tear Us Apart”. I da, prva je dobila bolji prijem. Tu bi trebalo staviti smajlić, Lanegan je Lanegan na koncertu Lanegana. Negdje na koncertu vidio sam Aleksandra Dragaša iz čije se jedne knjige još sjećam samo recenzije “Bubbleguma”. I ničeg drugog. Dragaševa se knjiga zove “Rock 21. stoljeća”. Rock dvadesetprvog stoljeća.
