Mark Lanegan: Monotonija opsjednutosti smrću

Nakon prošlogodišnjega “Somebody’s Knocking”, Mark Lanegan ove se godine vratio s novim albumom “Straight Songs Of Sorrow” i memoarima “Sing Backwards and Weep”. Prema njegovim riječima pisanje knjige nije donijelo katarzu koju je očekivao, štoviše, otvorilo je Pandorinu kutiju loših sjećanja i emocija. Album je nastao kao kolekcija onoga što nije stalo u memoare ili što je ostalo nakon njih. Lanegan smatra da je ovo njegov najiskreniji album dosad. Kroz sat vremena i petnaest pjesama proteže se tema smrti kao ključna okosnica albuma. Ovaj se album može smatrati kao memoarski ili ispovjedni jer u njemu Lanegan progovara o svojoj prošlosti, ljudima koji su mu bili važni, potisnutim sjećanjima i emocijama te svim brodolomima koje je proživio. S obzirom da je svirao u različitim grupama i svjedočio glazbenu scenu Seattla na albumu ima refleksija na taj period, ali i na neke druge glazbenike. Da spomenemo samo dva imena – njegov osjećaj krivnje oko smrti Kurta Cobaina i nesnošljivost prema Liamu Gallagheru kojeg naziva “običnim pozerom”.

“Straight Songs Of Sorrow” luta po različitim žanrovima. Od ranijih folk usmjerenih izdanja do elektronike s posljednjih. U toj kakofoniji različitih stilova lako se izgubiti. Opetovanim slušanjem albuma ne otvara se ništa novo i stvari postaju sve konfuznije. Kao da je album nastao na brzinu i bez ozbiljnijeg koncepta, ili tek kao reciklažno dvorište memoara. Tema smrti prevladava na albumu, kao i teme destrukcije, devijantnosti, nesreće i očaja. Dosad je to funkcioniralo jer je Lanegan bio odmjeren i pažljivije je pristupao samoj materiji, dok na ovom albumu to prelazi u lagani kič i opsjednutost samim sobom.

Tuga kao glavna emocija, žal zbog pogrešaka, očaj poradi izgubljenoga – sve je to na ovom albumu umotano u ispovijed Marka Lanegana koji se razotkriva do kraja tražeći katarzu i oprost. Uvodna “I Wouldn’t Want to Say” s organelama i synthevima sažima suštinu albuma: Swinging from death / From death to revival / Where I’ve been and what I’ve done / No, I wouldn’t want to say. Ova elektronikom nabijena numera pokazuje ambivalentnost u Laneganovoj želji da progovori, dok s druge strane kao da se ne želi ogoliti do kraja. Na klackalici između smrti i života i sljedeća je “Apples From A Tree”, međutim, zvukom posve suprotna prethodnoj. Akustična gitara Marka Mortona iz Lamb of God pridonosi jednostavnosti i toplini atmosfere.

Na “This Game of Love” pojavljuje se Laneganova supruga Shelley Brien, no sama je numera prilično slaba i nedorečena, ne zvuči nimalo laneganovski. “Ketamine” je nešto bolja, kao i “Bleed All Over” pa se ove dvije numere izdvajaju kao najbolje s prilično osrednjeg albuma. Tri pjesme koje slijede posve su monotone i naporne, no onda slijedi sedmominutna “Skeleton Key” sa stihovima I spent my life tryin’ every way to die /  Is it my fate to be last one standin’, koja najdirektnije govori o smrti i duhovim koje proganjaju Lanegana. Na “Ballad of A Dying Rover” gostuje John Paul Jones iz Led Zeppelina na melotronu, ali ni to nije bilo dovoljno da numera zvuči uvjerljivo. “Hanging On (For DRC)” posveta je Dylanu Carlsonu iz grupe Earth i Laneganovom dugogodišnjem prijatelju.

Nakon sat vremena tužaljki i monotone atmosfere s tek ponekim fillerima album završava optimistično s pjesmom “Eden Lost And Found”: Daylight’s a comin’ / Daylight’s callin’ me / Sunrise comin’ up, baby / To burn the dirt right off of me. Stihovi su to kojim Lanegan sebi nudi nadu da će prošlost ostati samo prošlost te da ima svjetlo koje ga čeka. Ovim albumom Mark Lanegan nije dostigao ljestvicu svojih prethodnih albuma. Šaranje po žanrovima bez suvislosti, monotonija i mračna atmosfera učinili su album jednim od njegovih lošijih izdanja. Iako je Mark Lanegan poznat kao mračan glazbenik, u ovom slučaju taj mrak nije privlačan i zavodljiv.