Kada je Rotting Christ u pitanju, potrebno je odmah u startu rašćistiti neke stvari. Naime, prekjučerašnjem sam se koncertu u zagrebačkoj Močvari veselila ‘ko malo dijete od trenutka kada sam saznala da ovi grčki blackeri rade mini turneju po Lijepoj nam našoj, dakle, pred koja 2 mjeseca, pa zbog toga ovaj izvještaj možda i neće biti najobjektivniji. S druge strane, zadnjih par koncerata na kojima sam bila su bili poprilična pušiona, pa sam deprimirana lošim iskustvima svoja očekivanja spustila na minimum.
I tako je događaj najavljen za 23 sata (što je u biti poprilično kasno) počeo sa jedno pola sata kašnjenja nastupom riječke skupine Downfall, benda kojeg sam već čula na Metal Challengu, ali me tada nije baš posebno oborio s nogu. Moram reći da su jučer dečki bili sasvim u redu, zvuk je bio malo zeznut, ali za to treba kriviti tonca, a ne njih. Svoj su nastup zaključili obradom Cradle Of Filtha pred poprilično malobrojnom, ali dobro raspoloženom publikom.
E, sad, po pitanju predgrupe se javlja jedna misterija, jer su umjesto Downfalla na Močvarinim stranicama uporno najavljivani grčki death metalci Mass Infection. Što se zapravo desilo sa Mass Infectionom ostaje nerazjašnjeno, ali da prijeđem na Rotting Christ.
Nastup Rotting Christa je po mom mišljenju bio fantastičan, Sakisovi vokali me uvijek bacaju u trans, a činjenica da su svirali gotovo sve što sam željela čuti (oke, mogli su malčice više “Kronosa” odsvirati, ali to je već cjepidlačenje) ovaj je koncert definitivno ostavila u mojem sjećanju kao glazbeni događaj godine. Set lista je stvarno bila odlična jer su pokrili cijelo razdoblje od “Non Serviam” iz ’94, pa do najfriškijeg “Sanctus Diavolos”, tako da je bilo za svakoga ponešto.
Hitovi tipa “Lucifer Over London“, “Non Serviam“, “In Domine Sathana” samo su se redali jedan za drugim, a najveće i najugodnije iznenađenje večeri definitivno je bila pjesma “Sanctus Diavolos” s istoimenog albuma. Tu stvar obožavam i bila sam u totalnoj nevjerici kada su počeli prvi rifovi jer je pjesma poprilično spora, dugačka i ima gomilu dionica koje pjeva zbor i definitivno nisam očekivala da će biti uvrštena na njihov live repertoar.
U svakom slučaju, koncert je bio odrađen odlično, iako se par ljudi požalilo na loš zvuk na početku njihovog nastupa koji ja iskreno nisam primjetila jer sam bila prezauzeta benganjem. Skupa sa bisom od tri pjesme, ovi su mračni Grci svirali oko sat i pol, što je i više nego pristojno. Nakon koncerta su imali puno strpljenja za fanove, tako da ste se bez problema mogli s njima pofotkati, dobiti autogram, ili jednostavno proćaskati.
Činjenica koja je ovo sve bacila na jedan nivo niže je užasno slab odaziv ljudi. Ako se uzme u obzir da Rotting Christ postoji već maltene 20 godina, da iza sebe imaju hrpu kvalitetnih albuma, da ne zvuče kao niti jedan drugi bend na black sceni i da je karta koštala mizernih 50 kuna, Močvara je trebala biti dupkom puna. Ipak, računajući sa mentalitetom prosječnog hrvatskog blackera (dakle, sve što nije iz Norveške, nema usranu produkciju i nema barem jedan palež crkve ili ubojstvo u povijesti benda, je gay pozerstvo) probrana publika je i više nego shvatljiva.
Unatoč svemu, dobila sam dojam da je atmosfera u polupraznoj Močvari bila i više nego dobra i iskreno se nadam da će se Christovci još koji puta zaletiti u ove krajeve. A svi vi kojima je bilo žao dati 50 kuna, sad se lijepo doma grizite i plačite, jer ste propustili odličnu svirku.
