Početak tjedna prošao je u znaku dvaju većih imena svjetske metal scene, Moonspella i Rotting Christa, koji su održali koncert u Močvari. Ova pomalo neočekivana kombinacija gothic i black metala vuče paralelu na 2005. godinu kada su Moonspell, Enslaved i Vreid uspješno rasprodali Močvaru. Makar se na prvi pogled činili vrlo različiti, i Moonspell i Rotting Christ su tokom svojih karijera koristili i gothic i black metal elemente te koristeći ih stvorili svoje vrlo specifične stilove, što ih uz još par sličnosti čini zapravo prilično prihvatljivom kombinacijom za vođenje turneje. Sa sobom po turneji vode Silver Dust koji nažalost zbog problema na granici nisu uspjeli stići dovoljno rano da odrade svoj nastup.
Sami znakovi pred koncert nisu bili obećavajući. Prije otkazivanja Silver Dusta, najavljeno je da će zbog promjena u logistici putovanja bendova sam koncert krenuti dva sata kasnije, no što je bilo predviđeno, tako da je u konačnici zapravo prvi nastup počeo otprilike tri sata kasnije nego što je to inicijalno bila ideja. Usprkos tome, sve do dolaska Rotting Christa na pozornicu, u Močvari je prevladavala prilično zadovoljna atmosfera, što je pokazivalo koliko su ljudi uistinu htjelo vidjeti barem jedan od preostala dva benda večeri.
Prateći satnicu, vrata dvorane se otvaraju i Rotting Christ se penje na pozornicu uz vrlo glasan odziv publike. Svoj set započinju pjesmom “666″ s albuma “Kata Toi Daimona Eaytoy”, na kojem je kroz njihov nastup bio najveći naglasak. Kroz svoj su set bili koncentrirani generalno na novija izdanja, među kojima se našlo i najnovije “The Heretics” koje je izdano početkom godine. Međutim, bilo je moguće čuti i dosta starije stvari poput “Forest of N’Gai” iz 1991. i “King of a Stellar War” iz 1996. te čak i cover “Societas Satanas” drugog Tolisovog benda Thou Art Lord. Konstantan kontakt s publikom i njen jak odziv, poput čestih mosh pitova i komuniciranja s Tolisom te ostatkom benda, stvorio je jaku atmosferu kakvu je bilo moguće vidjeti ove godine na nastupima Mgłe, Marduka i Annihilatora. Svoj su set priveli kraju klasikom “Non Serviam” i napravili prijelaz u mirniji dio večeri.
Također prateći satnicu, na pozornicu se ubrzo penje i Moonspell. Svoj nastup započinju s “En Nome Do Medo”, za vrijeme kojeg Ribeiro hoda po pozornici s fenjerom u ruci i pozdravlja publiku. Tokom prve pjesme postalo je jasno da će kvaliteta ozvučenja, koja je bila iznimno visoka za vrijeme nastupa Rotting Christa, biti na mnogo nižoj razini za vrijeme Moonspellovog seta, što je vjerojatno rezultat pregorijevanja stare Moonspellove miksete dva dana prije. Nakon “En Nome Do Medo” nastavili su s “1755” s istoimenog albuma iz 2017. s kojeg su odsvirali još dvije stvari. Za razliku od Rotting Christa, Moonspell je više držao fokus na starijim stvarima, pretežno albumima “Irreligious” i “Wolfheart”, uz ponešto novijih stvari s izdanja “Night Eternal”, “The Antidote” i “Extinct“. Korištenje rekvizita je, osim u prvoj pjesmi, bilo prisutno i u “1755” za vrijeme koje je Ribeiro nosio srednjovjekovnu doktorsku masku, te tokom “Vampiria” kada je nosio vampirski ogrtač. Prvi pokušaj zatvaranja seta je obilježila “Alma Mater”, nakon čega se Moonspell ubrzo vraća s “Todos os Santos” i zatvara bis s “Fullmoon Madness”.
Usprkos lošem ozvučenju Moonspella, oba benda omogućila su nam večer i više nego vrijednu dolaska. U konačnici, Moonspell i Rotting Christ nisu se pokazali niti kao posebno dobra niti kao posebno loša kombinacija te bih radije da idući put dođu svatko na svojoj turneji. I za kraj, zahvale Sindianu za organizaciju eventa i osiguravanje Zagreba kao dijela turneje.
