Još jedna porcija mračne i tugaljive americane

    1388

    U srijedu navečer još jednom su nas posjetili Willard Grant Conspiracy, bend kojem je glavna okosnica lik i djelo Roberta Fishera, dok se ‘ostatak’ benda mijenja po potrebi. Razlog ovog koncerta bila je promocija njihovog novog albuma “Pilgrim’s Road“, a kako su Zagreb izbjegli u prvoj turi po Europi, bilo je jasno da ga u drugoj nikako ne smiju izbjeći.

    Ovo je moj treći odlazak na njihov koncert i moram priznati da sam svakog puta bio zadovoljan s ponuđenim, makar mi je ipak prvi puta u KSET-u bilo najbolje kada se promovirao, sada već legendarni “Regard The End“. Drugi koncert u Kinu SC-a mi je bio malo čudan, budući da je dvorana ogromna, pa je izgledala prazna, te se još i sjedilo, ali zato su se ovim koncertom najvažnije stvari ispravile u intimnijem prostoru Teatra &TD.

    Nekog sam dojma da se fanovska baza WGC-a u Zagrebu ne povećava, već lagano stagnira ili čak i opada, budući da ovako malen prostor nije bio do kraja ispunjen, a većina posjetitelja je težila 30-oj godini, te pretpostavljam da im ovo nije prvo upoznavanje s njima.

    Bilo kako bilo, tko je bio na ovom koncertu, mogao je zadovoljan otići kući, makar, ponavljam, bilo je i boljih njegovih predstavljanja.

    Vrata dvorane su se otvorila nešto poslije devet sati, te je nedugo potom na scenu stupio talijanski kantautor Cesare Basile. Njegovo predstavljanje publici je trajalo otprilike 35 minuta u kojem je uspio izvesti oko 10 pjesama koje su atmosferom dobro podgrijale publiku za zvijezdu večeri.

    Basile se također najrađe bavi mračnom americanom kojoj dodaje mediteranski štih uz poneku dozu bluesa, a pjevao je na talijanskom i engleskom jeziku.

    Muziku podržava

    Na pozornicu su uz njega postepeno dolazili i članovi Willard Grant Conspiracya, prvo klavijaturistica koja je svojim minijaturama često podizala pjesme, potom basist, a u sredini repertoara i sam Robert Fisher pomogavši otpjevati dvije pjesme.

    Dvije stvari su me jako smetale tijekom njegovog nastupa, prva je bila zvuk njegove gitare, a druga publika.

    Tijekom cijele večeri (i za vrijeme nastupa WGC-a također), njegova gitara je zujala što mi je s vremenom postalo jako iritirajuće, jer koliko god je to nekim pjesmama donijelo novu dimenziju, toliko je taj konstantan zvuk smetao za uši.

    Druga stvar je da je većina ljudi došla vidjeti Roberta i ekipu, te se uopće nisu trudili poslušati Basilea, posebno oni iz stražnjeg dijela dvorane gdje su svi pričali i svojim žamorom uništavali osjećaj koncerta.

    U 22:05, bend se vratio na stage, ali sada pod imenom Willard Grant Conspiracy. S lijeve strane je nastavio sjediti Basile koji se izmjenjivao na električnoj gitari, ukuleleu i usnoj harmonici, u središnjem dijelu su klavijaturistica i basist koji su pripomagali i u prednastupu, dok je Robert Fisher bio s desne strane.

    Kao što se moglo očekivati slušajući “Pilgrim’s Road“, te maloj postavi od svega četiri člana, ovaj koncert je bio mnogo smireniji i mračniji od proteklih, a osim vidno uigranog benda najviše do izražaja je došao Fisherov vokal koji je toliko jak i interpretativan da mu je malo tko ravan.

    Osim toga, vidjelo se da je bend vrlo raspoložen za zezanciju, pa je od početka krenula šala na uzvike dobrodošlice, za koje je kasnije Fisher rekao da ih nije trebao toliko potencirati, da je probudio Frankensteina, a simpatično je bilo i u jednom trenutku kada je nakon nekoliko puta iz publike uzviknutog “River In The Pines” Fisher reagirao i ušutkao upornog fana s ‘to je jako dobra pjesma’.

    Kao i često ranije, mnoge je pjesme najavio, te povremeno ispričao cijelu priču koja ga je inspirirala za pojedino djelo.

    Kao što je bilo i za očekivati, podosta vremena je potrošeno na nove pjesme s aktualnog albuma, a i sam koncert je započeo jednom takvom, uvodnom s tog albuma “Lost Hours“.

    Ostatak playliste se protezao preko pjesama koje su odgovarale štimungu koncerta, pa tako nije bilo mnogih fanovski favorita poput npr. već spomenute “River In The Pines”, “Rosalee”, “Flying Low” ili mojih favorita poput “Crush” i “Soft Hand”.

    Zato su dobile prednost mnoge predivne balade “Mary Of The Angels“, “Ballad Of John Parker” koju je otpjevao a cappella, “Day Is Passed And Gone“, “The Suffering Song“, “Massachusetts“…

    Pred kraj koncerta Fisher je namamio smiješak na lica posjetitelja pričom o posljednjoj pjesmi na koncertu kad je rekao da mu često idu na živce poigravanja publike i benda kad bend otiđe iza pozornice iščekivajući zov fanova za eventualni bis, a svi znaju da će biti bisa, pa je tako rekao da će predzadnja pjesma biti zadnja, a potom će uslijediti ‘bis’ s time da se oni neće pomaknuti sa svojih mjesta. Tako je i bilo, a između tih pjesama je uslijedio ogroman pljesak za samog Fishera i bend.

    U gotovo sat i pol nastupa moglo se mnogo toga iščitati zašto je ovaj bend dobio etiketu ‘kultni’. U svakom trenutku koncerta, osjeća se nevjerojatna snaga i vibra samog benda koji kroz tužnu i u nekim trenucima pomalo depresivnu atmosferu izvuče emocije i kod najtvrđih ljudi.

    Takvu sposobnost i energiju ima malo sastava pa je baš iz tog razloga Fisherov vokal i ekipa jedinstvena i uvijek rado viđena kod nas.

    Površniji poznavatelji opusa Willard Grant Conspiracya mogli su ostati malo ‘uskraćeni’, posebno ako su mislili da će bend svirati samo ‘hitove’ jer svaki malo veći fan zna da većinom pjesme sviraju bez nekog previše određenog reda, onako po trenutnoj inspiraciji.

    Sve u svemu, koliko god bio ovaj koncert mirniji, akustičniji i intimniji, ipak se nije dobio dojam monotonije kakva se mogla javiti tijekom koncerta Boba Dylana u Varaždinu.

    Za kraj, svakako mogu reći da sam zadovoljan koncertom, makar je bilo nekih, već ranije spomenutih manjkavosti, te jedva čekam da ponovno dođu kod nas jer su stvarno posebni i unikatni, bend za sva vremena i raspoloženja.

    foto: Matej Grgić
    Fotografije s koncerta objavljene su u našoj foto galeriji.

    Muziku podržava