Četrdeset minuta country-folk balada za klavir, usamljene trube i čašu sjete

Legenda zagrebačkog KSET-a, omiljeni muzičar introvertiranih studenata elektrotehnike i Filozofskog fakulteta Robert Fisher sa svojom družinom objavljuje svoj sedmi studijski dugosvirajući album.

Za razliku od prethodnog, “Let It Roll”, gdje su pjesme u načelu progresivno eksperimentalni epovi od pet do devet minuta, na ovom albumu dominiraju kraće forme, uglavnom do četiri minute duljine. I čini se da to Fisheru bolje leži. Album je vrlo fokusiran, i dalje usmjeren prema biblijskim temama, inspirirano odsviran, ali pomalo monotono i na trenutke bezizražajno otpjevan.

Robert Fisher nije čovjek kojem treba govoriti: “Molim te, daj se uozbilji.” Takvim pristupom on već dvanaest godina stvara pjesme za bolje osvješćivanje tuge, krivnje, patnje i boli.

Pomalo podsjeća na Nicka Cavea, ali dok je Cave pomahnitali propovjednik žestoko uvjeren u svoju misiju i spreman to svakome dokazati, ako treba, urlanjem, ili čak fizičkim obračunom, Fisher je stoik koji sjedi negdje u kutu i dade zlata vrijedan savjet samo onima koji ga potraže.

“Pilgrim Road” je upravo takva ploča: dat će krasne trenutke onima koji su spremni podariti malo tišine svoje sobe i posvetiti pažnju disku koji se vrti u playeru. Da se razumijemo, “Pilgrim Road” je ploča i za tulume, ali više za one momente kada parovi pobjegnu u sporedne prostorije, a u sobi ostane ekipa koju puca očaj, jer nisu našli nikog zanimljivog.

Po svome ugođaju podsjeća na prvi album Tom Waitsa, “Closing Time” ili na Dylanov “Oh Mercy” iz 1989. Albumom dominira klavir, diskretna ritam-sekcija i Fisherov gorkim pilulama teškog života načet glas, uz malo trube, harmonike, gudača i pratećih vokala.

Uvjerljivo najbolja izvedba je duet s Ionom MacDonald, “The Great Deceiver“, koja pokazuje koliko se može izvući iz ljudskog glasa. Stiče se dojam da je Fisher iz svog glasa mogao i trebao izvući više, ili dovesti još nekog pjevača (ili bolje pjevačicu) kao pomoć.

“Pugilist” je također impresivna izvedba, gdje Fisheru asistiraju ženski prateći vokal i muški zbor. Možda je taj trik trebao koristiti češće, gdje bi ženski glas dodao energiju, živost i boju, kao što su pjesme Grama Parsonsa profitirale od vokala Emmylou Harris, ili, da se spomene recentnija suradnja, kako su se ‘našli’ Isobel Campbell i Mark Lanegan.

Na ovoj su se ploči našle i dvije obrade: “Miracle on 8th Street” – cover American Music Cluba, koja je najživlja pjesma na ploči (odnosno ima najživlji groove) i “Phoebe“, engleske glazbenice Lal Waterson. Obje se sasvim fino uklapaju u koncept i ideju vodilju albuma.

U svakom slučaju, novi pogodak u sridu za Willard Grant Conspiracy. I nadamo se da će opet doći u KSET.