Willard Grant Conspiracy jedan je od onih bendova koji kada jednom dođu svirati u Zagreb redovito se tamo vraćaju, a zasluge za to, osim naravno organizatorima, idu i zagrebačkoj publici koja je pokazala da zna cijeniti dobru glazbu.
Prvi puta Robert Fisher svoj solo nastup imao je u KSET-u u listopadu 2002., zajedno sa još jednim nama dobro poznatim glazbenim imenom, Terry Lee Haleom, a koncert je održan prilično neplanirano. Naime tog vikenda u Ljubljani se ženio Chris Eckman, a spomenuti dvojac je poziv na vjenčanje iskoristio za posjet Zagrebu, i iako nas je na koncertu bilo svega tridesetak, Robert Fisher nas nije iznevjerio. 
U rujnu 2003. Willard Grant Conspiracy došao je u Zagreb ‘u punoj postavi’ i tada je KSET bio premalen za sve one koji su ih htjeli vidjeti, isto kao i prije dvije godine kada su promovirali album “Regard The End“. 
Zbog očekivane velike navale ovogodišnji koncert dogodio se u kinu SC. Iako ovaj puta nitko nije ostao ispred vrata, sjedeći koncerti mnogima (pa ni meni) nisu baš po volji jer ogromna i hladna kinodvorana nikako ne može nadomjestiti intimnu atmosferu KSET-a, a pogotovo kada se zna da je Robert Fisher jedan od onih glazbenika koji uvijek i vrlo rado komunicira s publikom, što je ipak malo teže kada je dotični od vas udaljen kojih 28 redova. 
Osim električne i akustične gitare, basa, bubnjeva i klavijatura, Willard Grant Conspiracy u skoro svakoj pjesmi koriste i violinu, violu, violončelo i mandolinu, a jedna od posebnosti ovog benda je da nemaju stalan broj članova. Na zagrebačkom koncertu bilo ih je šest od ukupno 34 koliko ih ima, a dolaze iz svih krajeva svijeta, od Amerike i Engleske preko Nizozemske i Japana. Novost u postavi bio je gitarist Jason Victor, koji svira u bendu Steve Wynna, a koji nas je prije nekoliko mjeseci također posjetio u Zagrebu.
Začudilo me koliko su na ovom koncertu zvučali glasno (čemu je sasvim sigurno pridonijelo i odlično ozvučenje) i brzo, jer sam nekako navikla na sporog, tišeg i nešto manje veselog Roberta Fishera, pa mogu primijetiti da se ovaj koncert najviše razlikovao od svih dosadašnjih upravo po toj nekoj veselijoj atmosferi. Možda je tome ‘kriv’ i novi album “Let It Roll” s kojeg su jučer odsvirali dosta pjesama, no vrhunac koncerta bio je na “River In The Pines” tijekom koje je Fisher čak i ustao i otpjevao ju stojećki, te uvijek dobro prihvaćena “Ballad Of John Parker“.
Set-listu i dalje nemaju već spontano odlučuju koje će stvari svirati, tako da su na bisu odsvirali i Dylanovu “Ballad Of A Thin Man” nakon čega su se uz riječi zahvale spustili sa stagea i pomiješali se s publikom.
Izuzetno simpatični Robert Fisher (koji je btw. skroz skratio svoju bradu) prodavao je CD-e na štandu, dijelio autograme i požrtvovno odgovarao na pitanja fanova, a ponuđeno pivo od strane jednog momka ljubazno je odbio uz ispriku da pije samo vodu ”jer je u mladosti puno pio i uzimao puno droge, a sada to više ne može”.
Nećkali smo se bismo li ga još zamolili za kratak intervju, no na kraju smo odustali jer je već bilo skoro pola noći, a čovjek je vjerojatno imao i neke svoje planove. No, s obzirom da zaista često nastupaju ovdje vjerujem da ćemo to uspjeti nadoknaditi prvom sljedećom prilikom.
foto: tomislav veseljak
