Tuga za američki jug

Willard Grant Conspiracy jedan je od onih bendova za koje se, kada ih prvi puta čujete, s pravom upitate kako ste uspjeli do tog trenutka svoj životni vijek preživjeti bez njihove glazbe. Slično pitanje ćete si, vjerojatno, postavljati i kada čujete njihov novi album “Let It Roll“, a jedino žaljenje vezano uz taj album koje ja imam je činjenica da ga nisam uspjela nabaviti prije zagrebačkog koncerta.

Slušajući ovaj album nakon što sam većinu stvari s njega već čula uživo imam osjećaj da je poremećen neki kozmički redoslijed po kojem pjesme treba doživljavati. Neponovljiv osjećaj koji sam imala prilikom izvedbe većine pjesama s novog albuma, na samo nekoliko metara udaljenosti od impresivne pojave Roberta Fishera, zauvijek je odredio način na koji ću ubuduće preslušavati ovaj album.

Šesti studijski album WGC-a se, po meni, prilično razlikuje od veličanstvenog prethodnika “Regard The End” jer je puno optimističniji i ‘lakši’, iako ni ovdje ne nedostaje karakteristične melankolije i tuge u stihovima tekstopisca i vokala Roberta Fishera.

Naslovna pjesma, razorna “Let It Roll”, u svojih nešto više od devet minuta trajanja zvuči tako da bi Nick Cave trebao zauvijek žaliti što je nije napisao, jer bi ovu pjesmu bilo vrlo lako smjestiti na “Abbatoir Blues”. Fisherova energija i bijes u pjesmi su gotovo opipljivi, a ako uzmemo u obzir uvodne tri minute kakofonije koja se postupno pretvara u predivnu buku, nije teško zaključiti da se radi o najimpresivnijoj pjesmi na albumu. Biblijske reference i stihovi kao što su: “Between the high water/and a blacktoothed nail/one night of whiskey/is worth a lifetime in hell” također će neodoljivo podsjećati na Cavea kojem bi, zapravo, bilo lako pripisati cijeli album kada “Let It Roll” ne bi zvučao puno bolje od onoga na što smo od Nicka u zadnje vrijeme navikli čuti.

Iz slijedeće pjesme na albumu, prekrasne balade “Dance With Me“, Fisher će se provući kao pobjednik u natjecanju najvećih bardova ljubavnih pjesama. Za mene je to pjesama kod čijeg sam se 47. preslušavanja zapitala da li se moguće predozirati nekom pjesmom i koliko je još puta moram čuti prije nego napokon shvatim da je Fisher, unatoč tome što tako zvuči, ipak ne pjeva meni?

“Crush” je americana napravljena u maniri “Let It Roll”, samo što sadrži začuđujuće pozitivniju poruku: “I’m jumping off tomorrow/I’m making up my mind/There’s consequence and sorrow/But it will heal in time”. “Breach” je još jedna devetominutna pjesma, no iako mu je to jednom uspjelo, to još uvijek ne znači da je Fisher ovoliku minutažu mogao na istome albumu dva puta ponoviti s jednakim uspjehom.

Zanimljivo je da, zapravo, samo jedna od deset pjesama koliko ih se nalazi na albumu traje kraće od četri minute. Vrhunac albuma predstavlja brutalna prerada Dylanove “Ballad Of A Thin Man“, dok će cijela priča završiti perkrasnom elegijom u klasičnom WGC stilu “Lady Of The Snowline“.

Što se tiče suradnika na albumu, dovoljno će biti spomenuti Chrisa Eckmana, Stevea Wynna i članove Lambchopa da biste shvatili o koliko se jakoj postavi ovdje radi. Za novi album sam Fisher kaže da se više radi o kolekciji pjesama nego o nekom koherentnom albumu, a budući da je i Willard Grant Conspiracy više kolektiv kojeg čini tridesetak glazbenika i čija je Fisher jedina čvrsta poveznica, nije baš ni čudno da im album zvuči jednako nepovezano i nestrukturirano.

Možda im i zbog toga pjesme zvuče u potpunosti drugačije uživo, jer Fisher svoje pjesme piše tako da ih glazbenici koji se u tom trenutku nalaze s njime na pozornici mogu lako prilagoditi svojim instrumentima. Kada su u pitanju pjesme s ovog albuma, ipak ćete vi biti ti koji će se morati prilagođavati i napraviti za njih mjesta u svome životnom prostoru.

“Let It Roll! je zapravo vrlo sebičan album koji će vam ostaviti vrlo malo vremena i volje da se bavite drugim albumima, ali meni to ne smeta. U ovom ću slučaju i ja također biti sebična i čuvati ga samo za sebe, barem još neko vrijeme…