13. INmusic Festival: Interpol, Alice In Chains, Portugal. The Man
Treći dan trinaestog INmusica teoretski je trebao kulminirati te nastupima okruniti čitavu manifestaciju, no već je na ‘početku’ koncertnog dana bilo poprilično izvjesno kako će Cavea preksinoć malo tko moći nadmašiti.
Za razliku od prethodna dva dana, jučer smo došli nešto kasnije uloviti nastup Beograđanke Sane Garić – Moskau i Pins borili su se za moju naklonost zajedno s popodnevnim odmorom, a muljavo vrijeme i druge obveze svakako su utjecali na nešto kasniji dolazak. Bilo kako bilo, prava je šteta što Sanu jučer predvečer nije popratilo nešto više publike od tridesetak glava okupljenih pod šatorom Hidden stagea. Nakon što je pred godinu dana objavila debitantski album “Svet za nas”, Sanu je kritika počela opisivati kao ‘princezu domaćeg pop syntha’, a u njenim su pjesmama ipak vidljivi različiti glazbeni stilovi uz primjesu elektronike. Sana kaže kako su joj se nastupom na istom festivalu zajedno s Caveom, Bryneom ili pak QOTSA ostvarili svi ‘klincezini sni’, a nadajmo se da ćemo je uskoro imati prilike čuti i na kakvom solo koncertu u blizini.
Uspjela nas je Sana zadržati u plesnim cipelicama dovoljno dugo da dođemo tek na zadnje taktove Tshegue na OTP World stageu, stoga sam odlučila dati novu priliku Alice in Chains i vidjeti jesu li nam dostavili nešto novo i drugačije od nastupa na istoj pozornici 2010. godine. Složili smo se da ovaj bend možda nije ‘everybody’s cup of tea’ i to je činjenica – spremna da me razapnete, priznajem da me nikad nisu previše zakačili tijekom moje glazbene putanje kroz godine, i to je okej – međutim, izuzev korektnog nastupa, eventualno interesantnog zbog vrlo dobro naučenih nekoliko rečenica na hrvatskom što je razgaljenu publiku bacilo u delirij, Alice in Chains izveli su ‘greatest hits’ iz svoje pjesmarice, eventualno stariju publiku podsjetili na neke bolje dane, a onu mlađu (iznova) oduševili. Za mene će ovaj nastup, baš kao i onaj pred osam godina, ostati jednako bljedunjav u moru izvođača na festivalu.
S druge strane, mnogo je nada bilo položeno u nastup autora vjerojatno najvećeg radijskog hita trenutno – na krilima “Feel It Still”. Portugal. The Man nastupili su sinoć na OTP World stageu okupivši respektabilnu količinu publike budući da je, gledajući sveukupni dojam u odnosu na večer ranije, a i spomenuto loše vrijeme, sinoćnji treći dan festivala ipak bio vidno manje posjećen. Bez pretjerano interakcije s publikom i s poprilično nekarizmatičnim Johnom Gourleyem na vokalu, nisam bila sigurna jesam li na koncertu Portugal. The Man ili na svirci nekog srednjoškolskog cover benda budući da smo osim potonjih malo slušali obrade Pink Floyda, a malo Metallicu.
Hajde da nemaju svojih pjesama, ali čak je i hitčina “Feel It Still” nekako bezlično predstavljena domaćoj publici, izazvavši pritom klasičnu ekstazu i razgaljenost koja je trajala pune tri minute. Dojma sam da su nekako projurili kroz svoj sinoćnji nastup, a i relativno mali zbir pjesama koje izvode uživo (ako se ne varam, odsvirali su desetak stvari) svakako su doprinijeli sveukupnom osrednjem dojmu. Zadnji takt “Feel It Still” prouzročio je u nas hejtera konstataciju kako vjerojatno ne bismo propustili ništa važno i da smo ostali doma sinoć, no varljiv je bio taj naš dojam, baš kao što je varljiva bila i sinoćnja promjenjiva vremenska prognoza.
Pozdravio je tako Paul Banks oko 23 sata dobro raspoloženu publiku ispred glavne pozornice napomenuvši kako je Interpolu ovo prvi nastup u Hrvatskoj što im je iznimno drago. Neka – drago je i nama, a kao i s mnogima, šteta je što smo čekali do 2018. da nas Interpol posjeti. Kvalitetan koncert obilježili su hitovi “The Rover”, “Rest My Chemistry” i “Evil”, no usprkos kvalitetnom nastupu, nije Interpol bend koji će ‘pojesti’ glavnu festivalsku pozornicu, pogotovo ne na način na koji je to Nick Cave učinio večer prije – bilo bi stoga zasigurno zanimljivije i ljepše gledati ih u nekom manjem i intimnijem prostoru, no usprkos tome, s romatičnom “Lights” pod svjetlima disko kugle nekako mi se vratila nada u to da treći dan festivala ipak može biti spašen.
Festivalska kiša ipak nije zaobišla ni trinaesto izdanje INmusica, no došla je ‘kao naručena’, taman po završetku Interpola, dajući time publici dovoljno vremena da hitro krenu kućama ili pak da nastave zabavu pod nekim od šatora. S obzirom na neimanje kabanice, kapuljače ili bilo kakvog iole kvalitetnijeg pokrivala, zaista mi se nije dalo po pljusku gacati do Hidden stagea pa sam koju minutu dvojila hoću li krenuti prema izlazu ili dati priliku Francuzima General Elektriks kojima je ovo drugi nastup na INmusicu – prvi su put posjetili glavnu pozornicu 2012. u nekom, ako me sjećanje dobro služi, neatraktivno ranom terminu.
Dakle, ljudi moji – tko je sinoć umjesto ovog koncerta odabrao topli krevet – zeznuo se. Dupkom pun šator Hidden stagea kao da nije očekivao previše poslije sinoćnjih headlinera i kiše, a kad je ova šarolika petorka kročila na pozornicu, predvođena vokalom i multiinstrumentalistom Herveom Saltersom koji u košuljici i kravatici neodoljivo podsjeća na stariju verziju Alexa Turnera u samim početcima Arctic Monkeysa, svijet kao da je na tren postao nekim boljim i veselijim mjestom. Povrh toga što zrače nevjerojatnim veseljem, savršenim plesnim pokretima i energijom glavnog vokala, koji prilikom izvedbe izgleda kao da ima neku vrstu napadaja, General Elektriks izmamljuju osmijehe na lica svih prisutnih.
Serves i Jessie Chaton na basu i klavijaturama pokazuju da su, osim vrhunskih showmena i vrhunski glazbenici, spremni da u trenu iz jednog žanra elegantno prijeđu u drugi, ili da se pak međusobno zafrkavaju izmjenjujući se čas na basu, čas na klavijaturama. Najavljivani kao dašak funka na ovogodišnjem festivalu, njihovu se glazbu zaista ne može svrstati u neki generalni žanrovski koš – ima tu i indie-rock pjesmuljaka, elektronike, klasičnog popa, funka pa čak i elemenata klasične glazbe uz odličan dodatak Norberta Lucaraina na vibrafonu.
Usporediti ovaj bend s bilo kojim drugim izvođačem 13. INmusica dosta je suludo i u konačnici nevažno, no baš kao što Nick Cave s publikom postiže ekstazu i sinergiju zahvaljujući svojoj glazbi ali i ‘stažu’, kod ovih Francuza vidljiva je s druge strane neka gotovo dječačka naivnost i razdraganost kojom upotpunjuju svaki odsvirani i otpjevani takt – iako nikako nije riječ o mladom bendu, sinoćnji je njihov nastup pokazao da su mnogo, mnogo više od ‘one hit wondera’. General Elektriks izveli su dakle vjerojatno najbolji ‘mali nastup’ na ovogodišnjem festivalu (uz opasku kako prvog dana nisam popratila Superorganism) i uz Interpol ‘spasili’ generalno osrednji treći festivalski dan.
