Bijelo dugme – spektakl nakon svih tih godina

Svaka čast svima koji su radili koncerte po Hrvatskoj, punili Dom sportova, Arenu, i druga ‘velebna koncertna mjesta’, ali pravi spektakl Hrvati nisu vidjeli još od Stonesa ’98. na Hipodromu.

Nekoć najveći bend Yu scene – Bijelo dugme se moralo ponovno okupiti nakon petnaestak godina da bi vidjeli pravi spektakl, a iskreno drugo se nije moglo niti očekivati.Jučerašnji drugi koncert Dugmeta na mini turneji (Sarajevo-Zagreb-Beograd) okupio je po nekim procjenama 55.000, a ponekim čak 70000 ljudi na Maksimirskom stadionu, ali kao da je to sad bitno. Svi koji su htjeli mogli su biti na koncertu, jer ulaznica je bilo za kupiti i 5 minuta prije samog početka i to po vrlo popularnim cijenama (protuvrijednost 2-3 pive na stadionu). Razlog takvoj urnebesnoj situaciji s ulaznicama je ‘darežljivost’ organizatora prema ‘divnim’ sponzorima, koji su putem nagradnih igara dijelili hrpe ulaznica, da bi na kraju ostalo podosta nepreuzetih ulaznica, koje su završile na ‘crnom tržištu’. Ispada da su oni koji su čekali u redu na taj ‘vrijedan komadić papira’ luzeri.
Ali da nije sponzora, ne bi bilo niti love za koncert, vjerojatno, a tko su sponozri, sigurno već svi znaju, jer ako niste to uspjeli saznati prije koncerta, onda ste htjeli-ne htjeli morali na mjestu događanja. Spotovi dotičnih sponozra, vrtili su konstantno između pjesama na ekranima smještenim pored pozornice, koji su izgleda bili postavljeni za tu namjenu, a ne da bi ljudi iz ‘zadnjih redova’ bolje mogli vidjeti što se događa na pozornici. Kako bi rekli voditelji na TV-u ‘sponozori Bog vas blagoslovio’.
Unatoč, tim ‘sitnim’ stvarima, koncert Dugmeta prošao je u odličnoj atmosferi u trajanju od tri sata, za vrijeme kojih smo uživali u skoro pa svim hitovima benda, kako je rekao prisutni ‘kolega’: ‘da su svirali sve što smo poželjeli ne bi do jutra išli doma’, a jedna od bitnijih izostavljenih je i “Bitanga i princeza”, ali zato su to bile “Te noći“, “Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac”, “Meni se ne spava“, “Sve će to mila moja, prekriti ružmarin i šaš“, “Esma”, “Svi marš na ples“, “Doživjeti stotu”, “Da sam pekar“, “Ne spavaj mala moja muzika dok svira“, “Napile se ulice”…

Nekoliko minuta iza 21 sat lider – Goran Bregović, instrumentalni dio benda (Zoran Redžić, Vlado Pravdić, Lazo Ristovski, Milić Vukašinović i Điđi Jankelić), klapa Nostalgija, gudači, trubači i bugarske pjevačice izlaze na pozornicu, a za njima Alen Islamović i otvara koncert s pjesmom “Nakon svih ovih godina“, i odmah baca u delirij sve prisutne.

Izvrsno raspoloženi Alen, pozivao je publiku da mu se još zdušnije pridruži u pjevanju poznatih stihova (“Šta ima novo“,”Napile se ulice“…) što naravno nitko nije odbio. Mladen Vojičić-Tifa, nastavio je, iako na trenutke pomalo suzdržan, voditi koncert u zapaljivoj atmosferi, počevši svoj dio s odličnom “Lažeš zlato“, a završivši ga s “Padaju zvijezde” i “Radi radio“.

A negdje iza 22 sata na scenu stupa jedinstveni Željko Bebek, i prvim taktovima pjesme “Selma” do kraja je zapalio već ionako usijanu publiku, koja je za kap bilo kakve tekućine žudila kao riba na suhom. Vrativši se u najranije faze ‘pastirskog rocka’, Bebek, Bregović i društvo pokazali su da se još uvijek znaju dobro zabavljati, ponudivši nam jednosatni pregled svojih najranijih uspješnica. Nakon prvog dijela koncerta, koji je završio pjesmom “Sanjao sam noćas da te nemam” uslijedilo je kratak predah, i naravno PP, da bi potom sva tri pjevača predvođena dirigentom Bregom održala nastup sjedeći na barskim stolicama, otpjevavši skupno poznate balade “Pristao sam bit ću sve što hoće“, “Loše vino”, “Evo, zaklet ću se”, “Ružica si bila” i “Tajna veza“.

Da bi ‘završni udarac’ došao s “Tako ti je mala kad ljubi Bosanac“, “Lipe cvatu“, “Đurđevdan” i “Hajdemo u planine“, i ne vjerujem da je više itko pomišljao na više od toga, jer dobili smo što smo tražili – spektakl, pun Maksimirski stadion (na svim utakmicama HNL-a u cijeloj sezoni nije bilo toliko posjetitelja), pregršt hitova i neke od klasika Yu scene, dobro raspoložen bend… Jedino smo ostali zakinuti za zvuk i razglas, koji je na trenutke bio jako loš tj. vokali su se slabo čuli, ali hvala Bogu stihove svi znaju.

Iako sam bio ‘mali’ kad je Bijelo dugme žarilo i palilo bivšom Jugom i nisam previše mario za sve što se događa oko mene, kratki filmovi (odlično monitirani) prije nastupa svakog pjevača, i same pjesme, kojima su me nekoć ‘davili’ ujaci (hvala vam zato, imate pivu) podsjetili su me na ta vremena.

Na vremena, kad su ‘domaći’ bendovi i pjevači izgledali nestvarno i nedodirljivo, kad su klinci, a pogotovo djevojke, ljepile postere svojih idola po sobama, kad se cijenila svaka snimka neke pjesme, riječi se istih učile napamet… Sve to mi je dalo dodatni fluid da uživam, jer tko zna hoće li opet imati prilku cijeniti nekog kao Bijelo dugme.