Što su obećali, to su i ostvarili – puna 3 sata svirke u bečkom Gasometru potvrdili su da su The Cure i nakon više od 30 godina postojanja vrhunski bend koji je na krilima raspoloženog Roberta Smitha odsvirao preko 30 pjesama te napravio odličan presjek svoje prebogate karijere, bacivši publiku, ali i nižepotpisanu u delirij.
Malo je čudno kada na koncert idete u dvoranu koja se nalazi u sklopu sterilnog shopping malla, kao što je to slučaj s Gasometrom, no drago mi je da su The Cure ipak odlučili svirati i po manjim dvoranama, budući da na ovoj turneji u nekim gradovima sviraju čak na stadionima. Kada sam zadnji put bila ovdje, prije nekoliko mjeseci na Rise Against, dvorana je bila prepuna, no što znači gužva u Gasometru saznala sam tek u subotu.
The Cure u Beč nisu svraćali punih osam godina pa stoga i ne čudi što su se ulaznice rasprodale još tamo u 10. mjesecu. Kapacitet dvorane od 3600 stajaćih i 600 sjedećih mjesta bio je ispunjen do posljednjeg kutka, a kako bi osigurali dodatan prostor organizatori su odlučili maknuti čak i šankove, a sigurnosne zone oko izlaza svesti na minimum. A unutra je vladao pakao – i doslovce i preneseno. 
Ne sjećam se kada sam se na jednom koncertu ovoliko skuhala (ventilacija je navodno radila, ali uzalud), a isto tako se ne sjećam kada sam zadnji put vidjela ovako poletnu i raspamećenu austrijsku publiku, što je napokon bio osjećaj da se nalazite na pravom koncertu, a ne na rekvijemu.
Kada sam vidjela kakvo je stanje unutra odlučila sam propustiti predgrupu, jer valjalo je pripremiti se na trosatni spektakl koji su The Cure najavljivali. Točno u 21 h na stageu se pojavio plavičasti oblak dima, a iz njega se promolila glav… pardon, kosa Roberta Smitha. Dovoljno star da mi bude otac, ali još uvijek dovoljno mlad da i dalje fura natapiranu kosu, puder, crveni ruž (Jane’s Cosmetics, ako nekoga zanima) i crni tuš oko očiju. Od nogometnih dresova je, srećom ipak odustao, pa se u Beču pojavio u prilično normalnom izdanju.
Što se pak ne bi moglo reći za Porla Thompsona, koji je odjeven u korzet i nešto što je podsjećalo na gumeno ronilačko odijelo više nalikovao na kakvu dominu negoli na gitarista, a s obzirom da je i promijenio imidž te sada umjesto natapirane kose ima potpuno obrijanu glavu prošaranu tetovažama, mnogi ga nisu ni prepoznali. Porl je već dva puta do sada odlazio iz benda i ovo mu je treći put da se vratio – podatak koji i ne čudi, s obzirom na to da njega i Roberta Smitha ne vežu samo poslovne, već i rodbinske veze (Thompson je muž Smithove najmlađe sestre).
Tu je još bio i crvenokosi basist Simon Gallup, član s najdugovječnijim stažem u bendu poslije Smitha te, unatoč svojih deset godina staža, od fanova ne baš najbolje prihvaćen bubnjar Jason Cooper koji je na tom mjestu nasljedio Lol Tolhursta i Borisa Williamsa.
Koncert je otvoren s “Open“, uvodnom stvari s albuma “Wish” koja je jedna od dvije stvari s kojima su otvarali ovu turneju (druga je bila “Plainsong” koju u Beču nisu niti svirali). Moja jedina želja bila je što više stvari s ovog albuma te su me ugodno iznenadili odsviravši još “From The Edge of The Deep Green Sea” i “End” za sam kraj regularnog dijela kao pandan uvodnoj “Open”, pametno izostavivši catchy radio hitove poput “Friday, I’m In Love” i “High”.
No, vrhunac s ovog albuma bila je meni najdraža stvar “A Letter To Elise“, pjesma inspirirana Kafkinim djelom “Letters to Felice” koju je Smith prekrstio u Elise. Znate vjerojatno da je Robert Smith osvjedočeni literarni manijak, te da su mu primjerice Camus, Baudelaire i Paul Bowles nerijetko poslužili kao inspiracija za mnoge od pjesama, pogotovo u ranijim fazama benda.
No da se vratim na koncert. Već na drugoj stvari, a bila je to “Fascination Street” počeli su me prolaziti trnci – rijetko kad se baš ježim na pjesme, no morate shvatiti, The Cure slušam od 4. osnovne, zbog njih sam prolazila neprilagođena-sam dark fazu tijekom sva četiri razreda srednje škole (tja, Robert Smith uvijek je znao kako pogoditi u živac neshvaćene tinejdžerice…), a ovaj koncert čekala sam cijeli život.
U paketu s “Disintegration” zasluženo su se našle još “Lullaby“, “Pictures of You” te “Lovesong“, inače vjenčani poklon Roberta Smitha njegovoj osnovnoškolskoj ljubavi Mary Poole s kojom je dan danas u sretnom braku. Ovdje moram spomenuti i jedan od bizarnijih trenutaka koncerta kada se jedan par ispred mene u trenutku ljubavnog zanosa (mislim da je bilo baš na “Lovesong”) zavezao lisicama za ruke!
Ostatak prvog dijela koncerta činili su plesniji hitovi koje su, potpuno netipično za bend, pratila šarena svjetla reflektora, poput “The Walk” (tu su me po drugi puta prošli trnci!), “Hot Hot Hot!!!” ili pak “Just Like Heaven“, nerijetko okarakteriziranu i kao ‘ona jedna The Cure pjesma koju ama baš svi znaju’. No, bez obzira na njen komercijalni uspjeh, sam Robert Smith izjavio je ne jednom da je to najbolja pop pjesma koju su The Cure ikad napisali, a ja dodajem i da je to najobrađenija pjesma benda (nagradno pitanje: tko ju je još obradio osim Dinosaur Jr?). A da je tako prokleto zarazna to stoji, pa na kraju krajeva koga uopće briga što su se malo zanijeli i ‘sfušali’ početak.
Iako na proljeće izdaju novi, 13. po redu album čije su pjesme već poznate, nisu uopće inzistirali na novim stvarima pa je tako sa zadnja tri albuma sve skupa bilo pet pjesama, a dvije potpuno nove koje su svirali zovu se “A Boy I Never Knew” i “Please Project“. Kad bolje razmislim, osim što je set lista dala najbolji mogući presjek njihove karijere, na trenutke mi je više djelovala kao kakva request lista koju su slagali fanovi. Naravno, nismo se bunili…
Drugi dio koncerta bio je u znaku malo mračnijih tonova i sporijih pjesama, a Robert Smith često je posezao i za akustičnom gitarom, kao primjerice na “Never Enough“, “Shake Dog Shake” ili pak “One Hundred Years” s “Pornography” čiji je kuriozitet da je to jedina pjesma koju sviraju uživo na svakoj turneji od njenog nastanka.
Ovdje bih izdvojila još i pjesmu “Push” s “The Head on the Door” koja je totalno zapalila mase sa onim svojm uvodnim sing-along dijelom, a ne mogu ne spomenuti i prekrasnu “How Beautiful You Are“, još jedna referenca na Baudelairea, preuzeta iz njegove novele “Les Yeux Des Pauvres”.
Dva unaprijed predviđena bisa na koja su kasnije izašli bila su precizno podijeljena na prva dva albuma – na prvom “Seventeen Seconds” te na drugom “Three Imaginary Boys” uz dodatak prva tri singla – mislim da se ni najvjerniji fanovi nisu ovome nadali.
No, da ne bi bilo da ih samo hvalim, ovdje ću iznijeti i moju jedinu zamjerku koncertu, a to je da su im prokleto nedostajale klavijature na pojedinim stvarima. Ako već nisu unajmili kakvog klavijaturistu samo za potrebe turneje, očekivala sam barem da će se Robert ili Porl (koji obojica sviraju i klavijature) barem na ‘kritičnim’ pjesmama dohvatiti sintisajzera, ali to se nije dogodilo. Žrtvovanje jedne gitare nauštrb klavijatura bila bi puno bolja opcija, no bend se radije odlučio prearanžirati neke stvari i prilagoditi ih rockerskoj postavi.
Šteta, jer smo tako neke od ključnih stvari njihove karijere čuli u skroz drugačijoj izvedbi od one na koju smo navikli, primjerice “Play For Today” koju nisam prepoznala dok nije počeo refren, dok su recimo usporena “Boys Don’t Cry” ili pak “Jumping Someone Else’s Train” bile potpuno prearanžirane.
Pa ću tako sa prvog bisa izdvojiti samo “A Forest” s Gallupovom specifičnom minimalističkom bas linijom, koju nažalost nisu produžili na 20-ak minuta kao što ponekad rade, ali koju je publika podržala kolektivnim pljeskanjem (kažem vam, publika je bila odlična!), a s drugog “Fire In Cairo” koju (sad se pokazalo nepravedno) nikad nisam previše doživljavala, no zahvaljujući ovom koncertu postala mi je jedan od favorita.
Nakon ravno tri sata svirke, točno u ponoć došao je red na “10.15 Saturday Night” kojoj je Robert Smith prigodno promijenio početak u ‘Twelve saturday night‘ (režite me, ali ja nikako ne volim ovu stvar!), a veliko finale kulminiralo je s pomalo proročanskom “Killing an Arab” za koju je Smith jednom izjavio kako bi mu bilo bolje da ju je nazvao “Standing on the Beach” koliko mu je problema izazvala.
Trosatni koncert tako je otišao u povijest i kao što su kolege Austrijanci rekli, bio je predobar da bismo ga nazvali samo jednim od mnogih. A s obzirom na novi album čije izdavanje tek slijedi, nije nerealno očekivati još kakvu promotivnu turneju po europskom tlu, pa makar i u vidu ljetnih festivala.
I za kraj, dozvolite mi još malo statistike – The Cure su u Hrvatskoj nastupali samo jednom, u ljeto 1996. godine u sklopu talijanskog TV Showa “Festivalbar” koji se te godine održavao u pulskoj Areni, odsviravši tek dvije pjesme s tada aktualnog albuma “Wild Mood Swings”, tako da taj nastup niti ne računam pod koncerte. Najbliže što su bili našim krajevima bilo je 1989. u Ljubljani, no to pamte valjda još samo oni iz doba Franje Josipa.
Bečki koncert rasprodao se u roku od svega nekoliko tjedana, isto kao i većina europskih koncerata s ovogodišnje turneje, i od svih predstojećih datuma ulaznica ima još samo za njemački Oberhausen. Kapacitet Gasometra je 4200 ljudi što je otprilike veličina male dvorane Doma sportova, a uz pretpostavku da ulaznica kod nas ne bi koštala 50 EUR kao u Beču, već prihvatljivih 30 EUR (kao u Pragu), možete i sami zaključiti da bi The Cure i u Zagrebu vrlo vjerojatno bili rasprodani. Dodat ću još samo da je njihova cijena 3x manja od one za koju su svirali Muse i da je prava šteta što ih u ovako odličnom izdanju nismo imali prilike gledati i u Hrvatskoj.
Set lista:
Open
Fascination Street
alt.end
A Night Like This
The Walk
The End of the World
Lovesong
A Letter To Elise
Pictures Of You
Lullaby
Maybe Someday
From the Edge of the Deep Green Sea
Hot Hot Hot!!!
Please Project
Push
How Beautiful You Are
Just Like Heaven
A Boy I Never Knew
Shake Dog Shake
Never Enough
Wrong Number
One Hundred Years
Shiver and Shake
End
At Night
M
Play for Today
A Forest
Three Imaginary Boys
Fire in Cairo
Boys Don’t Cry
Jumping Someone Else’s Train
Grinding Halt
10:15 Saturday Night
Killing An Arab
Foto: Christoph Andert
