The Cure
The Cure, jedan od najznačajnijih bendova alternativne rock glazbe po prvi je put u svojoj 43-godišnjoj karijeri održao samostalni koncert u Hrvatskoj. Koncert od 150 minuta koji je dio njihove „Lost World“ turneje sinoć je u fino popunjenu Arenu Zagreb, očekivano, privukao sve uzraste – od Generacije Z (koja izgleda puno više kul nego što je moja generacija s razmazanim essence crnim tuševima i narukvicama za metalnim zakovicama ikad izgledala) do onih koji bi vrlo lako mogli biti vršnjaci sa sada 63-godišnjim (??!!) Robertom Smithom. Kao mega fan grupe koji je melankolične trenutke priijelaza iz teen godine u ‘odrasle’ pojačavao dodatnim mrcvarenjem sebe glazbom The Curea, došla sam na koncert s visokim očekivanjima. Nakon giga koji je, zajedno s predgrupom The Twilight Sad, trajao sve skupa 4 sata (milenijalci – je li već krenulo doba u kojem je sjedenje na tribinama bolji izbor od partera??), vrijeme je za sabiranje dojmova i iznošenje glavnih zaključaka.
Ajmo malo o predgrupi koju godinama podržava sam Robert Smith
Za početak – nekoliko redaka posvećujem grupi The Twilight Sad. Naime, nije riječ o nekoj predgrupi koja se tek počela graditi: ovi Škoti iza sebe imaju već pet studijskih albuma, višemilijunske streamove te veliku podršku samog Roberta Smitha koji je bend pozvao na turneju s The Cureom već 2016. i koji je objavio i cover njihove najuspješnije pjesme “There’s a Girl in the Corner”. Zahvaljujući svim ovim faktorima, od mnogo ljudi sam načula da se na Cure isplati otići *i zbog predgrupe*, a sudeći po odazivu, ne bi me začudilo da u dogledno vrijeme najave i neki solo gig u Zagrebu (pogotovo uzmemo li u obzir koliko Zagreb i dalje ‘guta’ post punk bendove kao što su Editors, Soviet Soviet, The National, Interpol…) Kao jedna od tih što je oduvijek imala soft spot za post punk bendove (što depresivniji – to bolji), ipak moram priznati da nisam bila previše impresionirana sumračno tužnim bendom – odradili su to solidno, nekoliko pjesama znam i volim od ranije, no valjda sam došla do točke gdje osjećam zasićenje od takvog zvuka.
The Cure su predstavili četiri nove pjesme
The Cure su izveli i četiri nove, dosad neobjavljene pjesme koje će se tek naći na dugoočekivanom i dugonajavljivanom albumu “Songs Of A Lost World”, što će biti prvi nakon “4:13 Dream” iz 2008. S jednom od njih – “Alone”, na moje iznenađenje su i započeli koncert. Kažem iznenađenje jer sam, zahvaljujući zvučnim efektima kiše i grmljavine koji su se počeli širiti dvoranom minutama pred početak svirke, pomislila da bi setlista mogla započeti sa “Same Deep Water As You”, pjesmom čiji intro započinje upravo tako. Ispostavilo se da sam otišla predaleko s predviđanjima i analizama. Nakon “Alone”, uživo su predstavljene još “And Nothing Is Forever”, “Endsong” i “I Can Never Say Goodbye”. Sve pjesme su na tragu dobrog, starog The Curea – jednako mračne, jednako atmosferične, no zbog toga se pitam hoće li na allbumu biti pokojih iznenađenja… Bojim se da neće, ali uvjerena sam da ih tvrdokorni fanovi ni ne žele. Teško mi je procijeniti kako je publika regirala na nove stvari – nisam baš primijetila neko oduševljenje no, s druge strane, ni neke puno uspješnije i poznatije pjesme nisu dobile jak feedback – The Cure jednostavno nema publiku koja će nakon elegičnih pjesama pljeskati, udarati nogama i urlati “hoćemo još!!”, što apsolutno ima smisla.
Robertov glas uživo zvuči jednako savršeno kao i prije 40 godina…
… i u ovo sam se već uvjerila na njihovoj svirci na INmusicu 2019. koja je, ako se dobro sjećam, također trajala 2 ipo sata, što je debelo iznad prosjeka trajanja festivalskog nastupa. Ništa me neće više oduševiti od glazbenika zrelih za mirovinu koji na pozornici zadržavaju energiju kao da se posljednjih 30 ili 40 godina nije dogodilo. Mlađi glazbenici – gledajte i učite kako se to radi.
“The Forest” je bio najjači trenutak koncerta, a najveći hitovi su sačuvani za sam kraj
Ako gledamo koji su hitovi izvedeni, ovako je to otprilike išlo: u prvom su dijelu koncerta predstavljene “Pictures of You”, “Lovesong” i “Push”. Negdje polovicom setliste dogodio se “The Forest”, možda najbolji dio koncerta (ne računamo li bis). Publika se utopila u psihodeliji odjekujućih stihova “into the trees” i vratila se u ranu fazu benda kojem je ovo bio jedan od prvih većih hitova (nakon “Boys Don’t Cry”). Najveći hitovi sačuvan su pak za sami kraj, odnosno za dva bisa, a među njima su bili: “Friday, I’m in Love”, “Close To Me”, “Lullaby”, “In Between Days”, “Just Like Heaven” i neizbježna “Boys Don’t Cry”. Kolikogod bilo lijepo čuti ove klasike uživo, ne mogu se ne oteti dojmu da ih je Smith pomalo sit (no rhyme intended), no ipak su to hitovi zbog kojeg je veliki dio publike uopće došao, dakle, na neki ih je način gotov pa dužan izvoditi.
Kutak za geekove – meni su falile ove pjesme, a vama?
Nakon pregleda hitova, pravo je vrijeme da se osvrnem na one stvari koje su mi nedostajale. Naravno, nemoguće je iznijeti setlistu koja će zadovoljiti apetite baš svih fanova niti je to korektno za očekivati od glazbenika – pogotovo kada nižeš pjesmu za pjesmu dva ipo sata. Ipak – hardcore fanovi – šta vam je falilo? Osobno sam se cijeli koncert sam pitala – gdje su „Disintegration“, “Same Deep Water As You”, “A Letter to Elise”, “Fascination Street”, “Charlotte Sometimes”…? Zapravo su mnoge od navedenih bile uključene na nedavnim koncertima u sklopu turneje, zbog čega mi je neobično što su sinoć ispale… Ipak, bilo je i ugodnih iznenađenja u vidu sjajne “100 Years” ili “Burn”, relativno ne toliko uspješne pjesme snimljene za kultni trash film “The Crow”. A ono što je najvažnije – nisam izašla iz Arene bez da sam čula osobni favorit, “From the Edge of the Deep Green Sea”.
