Probao sam u više navrata pročitati jednostavnu rečenicu koja glasi: “Umro je Ante Perković”. Još uvijek ne ide.
Za razliku od ove, gore navedene rečenice, rečenice Ante Perkovića su tekle poput vode na Plitvičkim jezerima. Bio je jedan od onih koji su znali napisati rečenicu u kojoj bi riječi, jedna za drugom, sjale. Bio je jedan od onih autora koji, bez obzira koliko god su napisali, publika je htjela još njegovih tekstova.
Iako se bavio različitim granama umjetnosti i novinarstva, njegov najupečatljiviji rad bit će u domeni glazbenog novinarstva. Nije mi bilo jasno zašto ga je napustio jer ga je tako jako volio. Zašto bi netko tko je napisao beskrajno šarmantnu knjigu “Dugi vikend u zemlji čudesa” (biografiju grupe Pips, Chips & Videoclips) prestao pisati ‘samo tako’? Činjenica je da sam ga to svojevremeno pitao, no nisam ostao pretjerano oduševljen odgovorom, niti sam ga previše razumio.
Iako se davno svojim pisanjem i redovito odmjerenim istupima istakao kao autor kojeg treba čitati, tek je knjiga “Sedma republika“, sa svim svojim prednostima i nedostacima naznačila Perkovićeve kapacitete. A oni su bili ogromni: sposobnost da stvara koncepte na više razina i sposobnost da istovremeno analizira i sintetizira, te da jedno i drugo i treće objasni slikovito, jednostavnim riječima.
To je odlika istinskog intelektualca, zamršene pojmove predočiti na jednostavan i pitak način, što je u vremenu kad se dogodilo potpuno srozavanje obrazovnih vrijednosti, opća banalizacija te relativizacija svega i svačega, ostala karakteristika s kojom aktualni ‘odličnici’ ne bi znali što bi. Zašto bi cijenili Antinu originalnost, kritičko razmišljanje i stil pisanja, kad ti isti ‘odličnici’ preferiraju prepisivanje?
S Antom Perkovićem sam se sretao nekoliko puta. Polemizirali bi, nadmudrivali se, i to sve u beskrajno mirnom ozračju, kao da smo jedan drugome govorili da se slažemo sa sugovornikom. Zadnji put sam ga sreo u Tvornici na jednom od mnogobrojnih ‘outletova’. Nije tajna da njegovu knjigu “Rundek – knjiga o pjesmama” nisam pretjerano cijenio i u skladu s time, nisam joj predvidio neku briljantnu budućnost. Knjiga se rasprodala, a ja sam zahvalan Bogu što sam uspio Perkoviću u lice reći kako mi je drago što sam (bio) u manjini.
Ante Perković je bio predobar i prebenevolentan intelektualac za vrijeme u kojem je živio. Kako će vrijeme prolaziti, njegova erudicija, karakter, stil pisanja, način razmišljanja nedostajat će nam sve više.
Počivaj u miru, dragi Ante!
P.S. Kopajući po uspomenama na Antu sjetio sam se njegovog kratkog teksta povodom smrti Georgea Harrisona. Čitajući taj neveliki tekst s početka prosinca 2001., stalno si mislim da je, pišući o tihom Beatleu, Perković puno toga rekao i o sebi.
.
