Ante Perković: “Smrt Cobaina kraj je iluzije da je muzika išta više od proizvoda”

6681

Ante Perković, novinar, publicist, bivši rock kritičar i glazbenik, objavio je novu knjigu “Sedma republika“. Tim povodom u novom opsežnom intervjuu za Muzika.hr govori o novoj knjizi, ali i o prethodnim knjigama, glazbenom novinarstvu, glazbenoj karijeri i mnogim drugim zanimljivostima.

Odakle je došla ideja za pisanje “Sedme republike“?
Ideja je došla od izdavača. U jesen 2010. nazvao me Boris Pavelić, jedan od urednika biblioteke ”Sa zrnom soli” izdavačke kuće Novi liber, te je htio da popričamo o knjizi koja bi se bavila rock glazbom i pop kulturom u posljednjih dvadeset godina u Hrvatskoj. Moja prva reakcija bila je negativna, ali je na kraju ispalo da njih zanima nešto poput analize i slike vremena kroz muziku, a to mi je bilo dosta zanimljivo.

Koliko dugo je nastajala knjiga?
Teško je to reći. Takva glazba je moje područje interesa praktički od kada znam čitati, tom temom se na razne načine bavim već dvadeset godina, pa je pripremni rad za knjigu bio prepun poniranja u vlastitu arhivu i uspomene, i uspoređivanje onog što danas čujem s onim što sam nekad čuo. Fizički čin pisanja bio je manji dio posla.

Je li to što danas čuješ bolje od onog što si nekad čuo?
Primjerice, meni kao srednjoškolcu EKV nije bio jako zanimljiv bend, bio mi je više za cure. Tada sam bio na strani Partibrejkersa i Discipline kičme. Tek dosta nakon smrti Milana Mladenovića počeo sam zaista slušati EKV. Danas mi se čini da su oni jedan od najvažnijih svjetskih bendova u svom vremenu. Ali tada, kada su se događali, nisam na njih tako gledao.

U knjizi pišeš o odlasku tvoje prijateljice na koncert EKV-a u Ljubljanu samo na temelju glasine, i da se na kraju taj koncert uopće nije ni održao…
Da. Imao sam 18 godina kad je rat počeo i moju je generaciju tijekom odrastanja oblikovala i muzika iz Srbije, pa je bilo logično da je barem neki od nas nastave slušati usprkos ratu. Pogotovo nam je bilo važno da se ljudi koji su utjecali na naše odrastanje pokažu kao normalni, iznad ‘situacije’. Tako da se odlazilo na te nikad održane koncerte EKV-a, Brejkersa i drugih. To su bile poluilegalne situacije, nije bilo pravih, provjerljivih informacija, dovoljna je bila i glasina da se sjedne na vlak za Sloveniju.Nakon svega toga na jednom koncertu Partibrejkersa u Mariboru intervjuirao si Caneta. Kažeš da je to bio više fanovski intervju?
To je bio skroz fanovski intervju. Ja ga isprva nisam ni trebao raditi, već fotografirati koncert. Ali, nakon cijelog puta, tuluma i koncerta, ispostavilo se da sam bio najsposobniji za taj zadatak. U istraživanju za knjigu sam ponovno preslušao te trake i zgrozio se koliko sam bio loš. Ali, osim Ferala koji je također pratio tu turneju, mi smo bili jedini hrvatski novinari s kojima su oni imali prilike pričati nakon izbijanja rata. Zato je Cane u moj diktafon kazao neke stvari važne za mene i neke ljude koji su taj intervju, objavljen u prosincu 1994. u studentskom magazinu Puls, imali prilike tada čitati. A koncerta se sjećam kao provale normalnosti i pobjede rock’n’rolla.Je li te netko s glazbene scene bivše Jugoslavije razočarao svojim istupima tijekom rata?
Nije, mislim da nitko s ‘naše’ ili ‘njihove’ strane nije ušao u nešto što se od njega nije moglo očekivati ako si ga pratio ranije. Nažalost, od Bore Đorđevića moglo se očekivati ono što se dogodilo u devedesetima, jer je on već u drugoj polovici osamdesetih iznevjerio neka obećanja.Je li moguće danas slušati Riblju čorbu na isti način kao što se slušala prije Đorđevićevih istupa?
Mislim da je to jedini način na koji se glazba može slušati. Umjetnik je uvijek odvojen od svog djela. To što je Bora Đorđević postao profesionalni Srbin uopće ne umanjuje vrijednost njegovih dobrih pjesama. One pate od sjene svog tvorca samo određeno vrijeme. Poslije se odvoje i postaju nešto sasvim drugo.

Na koncertu Riblje čorbe kojeg sam gledao u Ljubljani 2009. u prvom redu je bio veliki transparent ‘Split’. Kako bi to objasnio?
Muzika i politika nisu kompatibilne, imaju različite kodove i različitu logiku razvoja. Čorba je ipak stvorila zvuk i izražaj koji nije i ne može biti kopiran. Ja se zalažem za opću demistifikaciju toga: ako ih maknemo iz te zabranjene sfere možemo se napokon posvetiti bitnim stvarima.Iz knjige se stječe dojam da su srpski glazbenici bili mnogo aktivniji u antiratnim prosvjedima od hrvatskih kolega?
To nije pošten dojam. Hrvatska je bila napadnuta i tu su se antiratne poruke definirale i slale na drugi način.

U knjizi također govoriš da domoljubna uniforma ne pristaje glazbi…
Iz ove perspektive, slušajući domoljubne pjesme dvadeset godina kasnije, većina ih zvuči smiješno, plošno i nepotrebno. A i “Moja domovina” postala je “Moja satelitska”, dalje od toga ne moramo.

Muziku podržava

Kažeš da je za Juru Stublića pjesma “E, moj druže beogradski” značila “definitivnu estetsku kapitulaciju heroja novog vala“. Što je toliko loše u njoj i u pjesmi “Bili cvitak”?
To je za mene bilo iznevjereno obećanje. Jura Stublić u kratkom je vremenu početka osamdesetih obećavao da može postati nešto što nije postao – to naravno govorim iz svoje perspektive. Već je ona varijanta Jura Stublić & Film pokazala da klizi prema estradi i da je izgubio oštricu. “E, moj druže beogradski” meni je, u muzičkom smislu, bila potpuno banalna, tako da na tekst nisam obraćao pažnju, što je moja greška. Ali nemojmo se zavaravati, nije Stublić ni prvi ni jedini, Houra s Prljavim kazalištem to je napravio puno prije. On i danas objavljuje pjesme, ali se ne bavi muzikom. Ja već 25 godina nemam razloga čuti novi album Prljavog kazališta.

Zašto si se prestao baviti glazbenom kritikom?
Iz mnogo razloga, i zbog stanja u kojem se našlo novinarstvo kao takvo, ali i zato što mi je muzika postala zanimljivija s ove druge strane. Bilo mi je draže baviti se vlastitom muzikom nego tuđom.

Kako ide glazbena karijera?
Imam taj luksuz da zarađujem uglavnom od drugih stvari pa mi je muzika čista ljubav i u nju ne ulazim iz materijalnih razloga. Meni je to velika, sjajna zabava, a posebno me veseli to što sam u ovih deset godina prošao sve: od sviranja u bendu, preko kantautorskih nastupa do stvaranja ‘primijenjene’ muzike i produkcije drugih izvođača.

2008. na INMusic Festivalu nastupao si isti dan kad i tebi vrlo dragi Nick Cave & The Bad Seeds. Je li bilo prilike za upoznavanje?
Čuj, super ti je imati u CV-u crticu da si nastupao na festivalu na kojem je nastupao i Nick Cave ali, realno, to je jedna od lošijih mogućnosti prezentacije. Svirao sam prvi, u pet popodne, za ton majstora, konobare i nekoliko namjernika. Niti sam imao pristup šatorima gdje su bile glavne zvijezde niti me to zanimalo. Generalno je pozicija domaćih bendova na većini naših festivala loša, šteta je da se guraju prerano u line-up i sviraju pred praznom livadom.

U izvještaju s koncerta Micka Harveya iz Tvornice napisao si da si mnogo puta The Bad Seedse gledao uživo, ali iako nitko ne zna što Blixa Bargeld točno izvodi na gitari, posjeduje karizmu mnogo veću nego Harvey. Sad kad su The Bad Seeds napustili i Bargeld i Harvey, što misliš kako će se karijera Nicka Cavea dalje razvijati?
Zadnje što sam od The Bad Seedsa gledao je bilo baš tu na Jarunu, i činilo mi se da je to bio Grinderman koji još nije postao Grinderman. Inače, Grinderman shvaćam kao super zabavan bend Warrena Ellisa. Ne znam što će Cave sad smisliti. Iako ljudi misle da se on uvijek mijenja, to nije istina. Čini mi se da dosta ovisi o suradnicima i da mu treba netko poput Blixe ili Warrena Ellisa koji o muzici razmišljaju na drugi način. Harvey je fantastičan glazbenik, ali on na svojim leđima ne može nositi koncert. Nitko nije za sve. Meni bi bilo drago kad bi Cave odlučio napraviti jednu pravu solo ploču, a la Leonard Cohen. To bi bilo predivno.

Tu istu stvar sugerirao si i Gibonniju?
Gibonni je krenuo iz kiča. Ako se, poput njega, baviš heavy-metalom u ranoj mladosti, nije čudno da dođeš tu gdje je on sada. A čini mi se da ponekad ima pjesme kojima ta barokna produkcija smeta. Nije se odlučio ostaviti te vrste kiča, a mislim da s Nikšom Bratošem to niti neće.

Gibonni je o svojim počecima jednom kazao da je imao petnaestak pjesama koje nitko nije znao, a da je jedan drugi pjevač imao jednu pjesmu koju su svi znali. Pritom je govorio o Marku Perkoviću Thompsonu. Odakle tvoja tolika fasciniranost njim?
Nisam fasciniran Thompsonom, samo mislim da treba biti svjestan činjenice kako se njega ne može zaobići ako govorimo o hrvatskoj glazbenoj sceni danas. Pogrešno je ignorirati nekog tko napuni Maksimir i Poljud. I bez ulaska u vrijednosne ili ideološke rasprave, vidljivo je koliko povjerenje postoji između njega i njegove publike, a to je uvijek jako bitno u stvaranju karijere. S te strane, on je idealna pop zvijezda za ljude kojima se obraća.

Jesi li u rodu s njim?
Nisam, iako postoji teorija da su se svi Perkovići raselili po Hrvatskoj iz okolice Livna bježeći od Turaka. Moj dio obitelji je iz Klisa, a njegov iz Čavoglava.

Kako je došlo do toga da napišeš vodič za Zadar “Volite li Zadar?”
To je, poput “Sedme republike“, bila narudžba. VBZ je kretao u izdavanje serije netipičnih turističkih vodiča. Posao je prvo bio ponuđen Romanu Simiću, on ga nije mogao obaviti u zadanom roku, i ja sam uskočio.

Što misliš o Morskim orguljama u Zadru?
Meni je to genijalno, najbolji primjer ljudske intervencije u prostor. Taj kantun rive gdje su orgulje izgrađene prije je bio mjesto u gradu gdje su se išle raditi stvari za koje baš ne želiš da te vide: prvi susreti s narkoticima, seksom, žestokim pićem…

Onda i nije dobro što su taj prostor sada osvijetlili s Pozdravom suncu i ozvučili s Morskim orguljama?
Vjerujem da su se klinci snašli (smijeh). Taj prostor sada izgleda kao da si izvan ove države i ovog kulturnog prostora. Vrlo je diskretan, napravljen s puno poštovanja prema gradu i prirodi i to je fantastična ideja. Zadar je, nakon izuzetno teškog i tužnog 20. stoljeća, zaslužio nešto takvo.

U “Sedmoj republici” za punk pišeš da je “mangupska diverzija diverzije radi, zabavna ali bez stvarnog utjecaja“. Jedan od tebi najdražih albuma je “London Calling”. Kako se te dvije stvari slažu?
Slažu se zato što je The Clash puno više od punk benda, a “London Calling” je ploča na kojoj je to cijelom svijetu postalo jasno. Uvijek sam imao problem s uskim shvaćanjem punka koje je stvoreno u britanskom valu uz pomoć Malcolma McLarena, gdje punk sviraju ljudi čiji je mozak oštećen snifanjem ljepila i sposobni su jednom stisnuti distorziju i najbrže moguće odsvirati neku vrlo banalnu frazu iznad koje pjevač urla neku parolu. Takvo shvaćanje punka nažalost je i pobijedilo. Ali gomila ljudi, uključujući Strummera, punkom se bavila na širi način. “London Calling” je ploča na kojoj nema viška, sve funkcionira i skladno diše, iako joj je postavka bolesno ambiciozna. To je prva world music ploča na svijetu, a ujedno je i čisti punk. Čudo.

Na kraju “Sedme republike” nalaze se tekstovi nekih pjesama. Ali za neke nisi uspio dobiti odobrenje?
To je bila izdavačeva ideja, pokušaj da se kroz tekstove pjesama koje se spominju u knjizi ispiše druga narativna linija. Kad sam sve te pjesme stavio na hrpu, to je funkcioniralo dosta dobro i mogla se pročitati skokovita, čudna poetska priča. Bilo je malo vremena, tako da se do nekih autora nije moglo doći ili se jednostavno nisu odazvali. Primjerice, Kornelije Kovač, autor teksta “Plime” Indexa nije se javio. Stublić je odbio, što je sasvim ok. Do Štulića se pokušalo doći, ali mislim da se tog čovjeka već dovoljno mrcvari i drago mi je da nisam bio uključen u tu potjeru. Kad je knjiga već bila tiskana, shvatio sam da smo Ginu iz Kultur Shocka slali upit na email koji ne koristi. Njegov “Tamni vilajet” mi možda i najviše nedostaje u objavljenom izboru.

Napisao si biografiju grupe Pips, Chips & Videoclips “Dugi vikend u zemlji čudesa”. Na toj knjizi si radio dok su oni snimali album “Fred Astaire”. U “Sedmoj republici” za taj album kažeš da su s njim “lansirani na rub mainstreama“?
Da, tada su svirali mali Dom sportova, to je bila vrlo prodavana ploča s mnogo singlova… Nešto se nije dogodilo, ili poklopilo, što bi im omogućilo da postanu baš veliki. Ima tu mnogo razloga, neki su bili interni, a neki objektivni. Kad bi Dubravka (Ivaniša, op.a.) danas to pitao, mislim da bi ti kazao da on nikad nije ni htio u mainstream. I ovo što su kasnije napravili to dokazuje, Pipsi su odlučili biti bend koji istražuje, a ne bend koji se ponavlja.

Oni danas sigurno nisu mainstream!
Apsolutno danas nisu mainstream (smijeh). Zbilja bi od Dubravka bilo zanimljivo čuti što danas misli o svemu tome.

Što misliš o citatu Franka Zappe da je pisanje o glazbi kao plesanje o arhitekturi?
Fora je to čuti. U vrijeme napuštanja kritičarskog posla s tim bih se sigurno složio, jer sam bio zasićen pisanjem o muzici. Ali ova knjiga mi je pokazala da se o muzici može pisati i na drugi način. Tu sam se više bavio asocijacijama, a ne procjenama tko je vrijedan i tko nije vrijedan jer je to na kraju uvijek varljivo. Kreativnije je baviti se glazbom kao podlogom za pisanje o nečem drugom. To se vani radi mnogo više, a meni je uzor za ovu knjigu bio Greil Marcus i njegovo pisanje o Dylanu. Takvo, kreativno pisanje o glazbi jedino i ima smisla, glazba je okidač za odlazak u neko drugo polje.

U jednom članku, davno, poznati su pisali o trenucima kada su čuli da su njihovi idoli umrli. Ti si pisao o smrti Kurta Cobaina. Što je njegovo samoubojstvo značilo za tebe?
Čini mi se kao da smo svi očekivali da će se to dogoditi, kao da to i nije bilo iznenađenje. Skoro kao i, jebiga i nažalost, za Amy Winehouse. Gledao sam Nirvanu u Tivoliju u Ljubljani. Svi smo tamo hodočastili, bilo je užasno važno biti tamo. Pamtim iščekivanje, odlazak, ali koncerta se uopće ne sjećam. A bio sam trijezan kao sportaš na Olimpijskim igrama! Možda se i nije imalo što zapamtiti, možda smo već gledali nekog tko nam je mahnuo i otišao.

Što je njega zapravo ubilo? Je li ga David Geffen ubio?
Ubio ga je pokušaj industrije da ga pretvori u nešto što nije bio. Naravno da stari Geffen nije kriv, on je radio što je uvijek radio – prodavao je ploče. Cobain je bio dijete proturječja rock’n’rolla, koji je na najteži način shvatio je da iza snova i ideala stoji vrlo surov biznis. On se sigurno nije mogao nositi sa slavom “Neverminda”. Mislim da ga je taj uspjeh udaljavao od muzike. Ali on je to tako frajerski okončao…

U “Sedmoj republici” za njegovo samoubojstvo pišeš da je bilo “konceptualni čin“.
Naravno, mi tome danas pridajemo dodatno značenje, mitologiziramo taj osobni čin očaja, što bi Cobain sigurno mrzio. Ali, bilo je evidentno da je to bio kraj puta. Nirvana je u suštini bila nekomunikativan bend, oni su bili začahureni, nisu htjeli svirati ono što se od njih očekuje, Kurt je nosio kosu preko lica… Dogodila im se ta provala zvuka, kad su nakon Pixiesa uspjeli složiti žestoku melodiju koja može biti svima pristupačna. Industrija je skočila na to, nije htjela prihvatiti činjenicu da karirane košulje nisu moda i da je opasno kad to postanu, i da taj dečko nije seks simbol. Kad se razočarao sve je brutalno okončao.

Je li pucanj sačmarice u Cobainovu glavu označio kraj grungea?
Ma lako za grunge, označilo je to nešto mnogo temeljitije. To je bio kraj iluzije da je muzika išta više od proizvoda, kraj ideološke pozadine rock’n’rolla. Zato se od tada nikakav pokret nije ni dogodio. Prvi pucanj koji je uništio ideju da glazba može biti više od pukog proizvoda bio je onaj na Lennona. Cobainov je definitivno dokinuo ideju da rock’n’ roll može dubinski promijeniti svijet.

Bio si moderator jedne tribine posvećene Tomu Waitsu u knjižari Profil 2007. godine. Okupljenoj publici postavio si jedno pitanje na koje nije došao odgovor. Pitanje je glasilo misle li da je pohabani, klošarski Waitsov imidž njegova stvarna garderoba, ili je to također marketinški trik? Koliko je Tom Waits produkt?
Svi smo mi produkti na neki način. Svi imamo profesionalnu masku koju nosimo, što uopće ne mora biti loše. Čini mi se da je Waits jedan od likova koji je uvijek mislio o svojoj scenskoj pojavi. Ne pušim priče da na stage izađeš isto kao što ideš po novine. Na pozornici nitko nije takav kakav je, jer je početna postavka da netko u tebe nešto učita. Čovjek koji je toliko vremena proveo svirajući u barovima sigurno jako dobro zna kako se predstaviti, vizualno ili glasom. Pogotovo je njegova posljednja faza svjesna, izmišljena, on je sebe tu doslovno napravio. Svi rade na sebi, nešto slušaju, razmišljaju, i proizvod su puno stvari koje nisu uočljive na prvi pogled.

Muziku podržava