Ante Perković o Pipsima koji snimaju album karijere

    591

    Ante Perković

    Dugi vikend u zemlji čudesa

    Datum izdanja: 18/05/2018

    Izdavač: Rock Portal d.o.o.

    Jezik: Hrvatski

    Br. stranica: 127

    Naša ocjena:

    Lagano sam tinejdžerstvo ostavljao iza sebe kad je grupa Pips, Chips and Videoclips hvatala zamah i polako postajala najmoćnija rock grupa u Hrvatskoj. Istini za volju, Majke su imale “Vrijeme je da se krene”, Hladno pivo je imalo “Desetku”, Vještice “Kradljivce srca”, Jinxi “Second Hand” no dečki iz Zapruđa, Utrina i Karlovca imali su bezobrazluka na izvoz, ambicije na bacanje i inspiracije posvuda.

    U toj situaciji pomalo nadrealno mi se činilo da netko piše knjigu o sastavu koji je snimio dva albuma, i tek radi treći. Ispostavilo se da, kao što su glazbeni novinari mogli biti jalni na Veljka Despota koji je 1967. razgovarao s Beatlesima koji su snimali “Sgt. Pepper”, ista količina ljubomore je mogla pratiti dobrog, dragog i prerano otišlog Antu Perkovića koji je poput muhe na zidu svjedočio nastajanju “Freda Astairea” – jedne od najjačih kolekcija pjesama nekog hrvatskog rock benda iz devedesetih.

    Pipsi, Ante Perković, Dugi vikend u zemlji čudesa
    foto: Zoran Tučkar

    Perković je pratio bend i saznavao stvari iz prve ruke, pri čemu mu je pomagao u to doba u medijima percipirani namćor Dubravko Ivaniš Ripper, a i ostali su mu pružili šansu. Perković je u to doba imao 24 godine, Ripper 31, gotovo poput SF zvuči činjenica da je momak od 24 godine pisao knjigu o prvoligaškom rock sastavu. Ovo je jedna od rijetkih knjiga o rock glazbi koja veliko djelo tretira u prezentu, ne post festum s pogledom unazad kad su se nakon par godina ili desetaka godina “svi” dogovorili kako je “Fred Astaire” velika ploča pa će se sada pisati o njoj.

    Muziku podržava

    To ogromno Ripperovo povjerenje je Perković u potpunosti opravdao. Upravo je u toj knjizi Perković zapisao neke svoje najljepše rečenice i pokazao kako funkcionira u dinamičnoj kreativnoj jedinici kao što je rock bend. Perković je ostavljao gandijevsku mirnoću, mudrost Bude, i oprostite na mogućoj blasfemiji, i Isusovu strpljivost. Iako je Ripper bio za suradnju, neki članovi sastava nisu dijelili njegov stav, no s tim se Perković nosio pomirljivo i s empatijom. Štivo koje je sročio ima i glavu i rep, glavni forte knjige je pozitivan mladenački duh koji vjeruje da će sutra biti bolje od danas. Iz današnje perspektive je dirljivo pročitati kako je tada stanovita Ružica femme fatale Ripperovog ljubavnog svijeta, i kako se baš u to doba u to društvo diskretno priključila Yaya iz Jinxa. Nastavak znate.

    Također, lijepo je doznati nešto o apsolutno podcijenjenom gitaristu, autoru i pjevaču Tristanu Karasu Tići, koji, barem koliko znam, u neko dulje zadnje vrijeme nije aktivan u onim gabaritima koliki mu je autorski nerv (koji je itekako jak, znaju oni koji vole “Fred Astaire”). Konačno, tu je i Ripper sa svojim kompleksnim karakterom koji je, a to je važno naglasiti, dozvolio da mu se netko toliko blizu približi i da piše o njegovim pogocima i promašajima. Pažljivi čitatelj će primijetiti i Ripperovu samokritičnost, što će biti u velikoj opreci s tada uvriježenom medijskom slikom o Ripperu kao taštom čovjeku koji voli biti u pravu.

    Iako priča o Pipsima traje i danas, iako je ista postava Pipsa složila još jedan album, “Bog”, ovo je zapravo zaokružena knjiga pisana o bendu na vrhuncu svoje kreativnosti. Perković je u knjizi dao naslutiti da umjetnička sinergija sastava neće trajati vječno, no ono što će biti vječno je njegovo štivo, koje, za razliku od “Freda Astairea” (koji detektira moralni bezdan Hrvatske devedesetih), ovdje slavi bendovsko/kvartovsko drugarstvo i vjeru da pjesma može učiniti razliku u životu.

    Muziku podržava