Hrvatska muzika i francuska kuhinja – što više fali svijetu?

1450

Hrvatsko društvo skladatelja diglo je glas na činjenicu da su pjesmu predstavnicu Hrvatske na Eurosongu 2016. napisali i producirali stranci.

Kažu, Hrvatska ima glazbenu industriju koja je gotovo 100% u vlasništvu hrvatskih građana: malih i srednjih poduzetnika i tvrtki. “Postoji niz aktivnih skladatelja, od kojih je jedan svojedobno napisao pobjedničku pjesmu Eurosonga, a njih nekoliko je stvorilo pjesme koje su se u proteklih dvadesetak godina plasirale među prvih pet. Ignorirati te ljude i njihove brojne kolege znači proizvesti situaciju koja je usporediva s onom kada bi Francuska javna televizija na međunarodno kulinarsko natjecanje poslala talijanski ili njemački specijalitet. To može biti odlično jelo, ali to sigurno nije način promocije vlastitih nacionalnih resursa, talenata i tradicije” stoji u priopćenju.Kako smo do sada promovirali sebe i svoju muziku? Mi za svoju, hrvatsku muziku možemo tvrditi da je u terminima prepoznatljivosti na nivou francuske kuhinje, no bojim se da bi bilo kakvo sociološko istraživanje moglo malo poljuljati ovu pretpostavku.Da, bilo je uspjeha na Eurosongu s domaćim autorima, zadnji iole vrijedan rezultat bio je u prošlom mileniju, a od osvajanja prvog mjesta je prošlo 27 godina, dovoljno vremena da se jedan razvratni rocker rodi, odraste, snimi par sjajnih albuma i umre.

Kako je hrvatska muzika promovirana u zadnjih 10 godina? Prije točno 10 godina smo bili najbolje plasirani s pjesmom s kojom se značajan dio hrvatskog pučanstva sprdao (“Moja štikla“). Od onda na ovamo, hrvatske pjesme kandidatkinje za Eurosong nisu vidjele završnu smotru, finalnu večer. Čak nismo sudjelovali na Eurosongu dvije godine, i nekako imam dojam da to nitko nije primijetio (osim, možda, Srbije prema kojoj znamo biti bodovno darežljivi). Za razliku, od recimo, situacije kada Francuska ne bi sudjelovala na nekom europskom kulinarskom natjecanju – to bi se osjetilo…

Muziku podržava

Dakle, u zadnjih deset godina mijenjale su se vlade, koncepti, strategije, skladatelji izvođači, a rezultat je bio – beznačajan. Ako stranci mogu biti treneri i igrači u hrvatskim sportskim reprezentacijama, zašto onda ne bi bilo slično i u muzičkoj reprezentaciji? Nogomet je nacionalni ponos – eto stranaca u reprezentaciji. Košarka – isto tako, u hipu se sredi državljanstvo za novopečenog reprezentativca da bi mogao igrati za Hrvatsku. Dizanje utega, odbojka, ping pong – ista stvar.

Isto tako, ne treba zaboraviti da su hrvatski glazbeni umjetnici na ovaj ili onaj način već u drugim zemljama ‘uzimali mjesto’ ili ‘otimali kruh’ domaćim muzičarima. Tereza je još u šezdesetima predstavljala Monaco na Eurosongu, a Feminem je, osim Hrvatske, na Eurosongu predstavljao i Bosnu i Hercegovinu. Andrej Babić je do sada pisao pjesme za Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Sloveniju i Portugal. Opatijka Martina Majerle je 2009., pjevajući pjesmu za Sloveniju, bila suočena sa sličnom harangom u Sloveniji, tako da – nemamo se što buniti.

Osim ‘uzimanja mjesta’, HDS se buni i zbog ‘kulturnog identiteta’. Imaju li Švedska ili Irska probleme s identitetom, kada gotovo svi njihovi poznatiji izvođači pjevaju na engleskom jeziku? Da ne govorimo o izvođačima kao što su ABBA, Roxette, U2, Van Morrison…

Zapravo, dilema “poslati nešto u skladu sa svjetskim pop-trendovima ili nešto što je ‘naše’, autentično” je starija nego što mislimo. I jedan i drugi pristup su legitimni, i jedan i drugi pristup mogu donijeti uspjeh. Valja imati na umu da je Eurosong show, medijski proizvod koji gledaju milijuni ljudi, i bez obzira na to, ne jednom su zemlje poslale pjesme predstavnice koje se prije svega dobro zezaju. Litavska pjesma “We Are Winners” je osvojila 6. mjesto 2006., bolje od Severine i “Moje štikle” i bolji plasman nego što će ijedna ‘ozbiljna’ hrvatska pjesma predstavnica imati od tada na ovamo i nije nikakav reprezent njihovog nacionalnog identiteta, već samo i jednostavno – dobra zafrkancija koju ne treba uzimati preozbiljno.

I ako Nina Kraljić uspije s pjesmom stranih autora i stranog producenta, točno je da će strani autori dobiti mnogo novaca, ali u Hrvatskoj bit će jedna osoba manje s brigom oko karijere. A kako za svaku pjevačku karijeru ide jedna menadžerska te nekoliko sviračkih (svaki poznatiji pjevač ima svoj prateći bend), nije baš da će uspjeh mimoići Hrvatsku. A ako Kraljićka bude baš jako uspješna, može uzeti neku hrvatsku predgrupu sa sobom.

Što se tiče prirode odnosa HRT-a, izvođača i ‘strane korporacije’ kojoj je HRT ‘prepustila prava’, nadam se samo da HDS ne izlazi u javnost bez konkretnih dokaza. A dokaze bi valjalo podastrijeti na uvid, jer ovako rečeno, bez dokaza, takve izjave se opasno približavaju pojmu ‘kleveta’.

Muziku podržava