Koji put treba se vratiti esenciji, onome najbitnijem i vidjeti ima li ovaj život uopće smisla? Ili glazba? Odgovor obično dođe s neočekivane strane. Iznenadna prilika koja mi je odgovorila potvrdno na ova teška retorička pitanja ponudila mi se ovaj vikend u Rovinju za vrijeme Red Bullovog Air Racea.
No, odgovor je stigao iz ‘unutrašnjosti’, kao i obično, što vjerojatno i jest najbolje. Koncert Edija Maružina i Bandita u malom Žminju, dvadesteak kilometara udaljenom od Rovinja u unutrašnjosti, u subotu navečer (tj. nedjelju ujutro) nakon cjelodnevne vožnje i ozbiljnih gastronomskih pothvata po Istri, bio je ne šlag na torti, nego torta sama, skupa sa svjećicama.
Žminj kao San Antonio
Bez reflektora, skupih ulaznica, medija i uobičajene pompe. Jer najbolje stvari u životu obično su besplatne. Prilika koju sam čekao dugo, vidjeti Edija Maružina na njegovom terenu, bez remetilačkih faktora. Večer prije proširena postava Gustafa nastupala je u Vodnjanu, a subota je ostavljena za manju postavu šestorke koju je Maružin primjereno prozvao Banditi.
Bilo mi je prvi put, a i njima, jer su prvi put u ovoj formaciji nastupili upravo u Žminju u The Baru. I napravili ozbiljni rusvaj, što nije bilo neočekivano, ali krajnji dometi Maružinove estetike i filozofije (jer to jest estetika i filozofija, bez daljnjeg) ostave vas bez daha kad se najmanje nadate. Početak točno u ponoć, samo nije bila noć vještica nego vještaka, rekli bi najmjerodavnijih. Vještaka za napraviti respektabilnu štalu, što je sve skupa djelovala kao da gledate Texas Tornadose negdje oko San Antonia. 
ConnoissEUr connoIstre
Rock’n’roll mora imati neku širu priču, inače nije autentičan. Ako tu priču, poput ove Maružina i Gustafa, ulovite u autentičnom izdanju, i da ste bedak jasno vam je što ste dobili, pogotovo danas kad smo zatrovani svime i svačime. Ako ste connoisseur autentične umjetnosti, nije bitno gdje u svijetu, Istre a ne EU, ili to autentično proizvodite dugo godina kao Maružin i Gustafi, znadete da lokalno ima neuhvatljive prednosti. Ne može se Elvis Presley imitirati u Japanu, mada pokušavaju. Kad se to lokalno uklopi u globalno, dobijete priču koja gušta između lokalnog i inernacionalnog zvuka i ne ostavlja dvojbe; ovo je vrhunska kulturološka, glazbena stvar, kao što je Istra isto to u mnogo čemu postala kasnije od Gustafa.
Oni to rade odavno. Slušajući i plešući uz preko 40 pjesama s Maružinovom familijom i lokalnom ekipom te noći, gledajući izvrstan bend na maloj pozornici, nisam se mogao oteti dojmu da koji put niti ne znamo što imamo? Repertoar za rezati žile, izvrsna Maružinova konferansa po domaći, jedan od onih nezaboravnih provoda. Ova ‘štala’ nije šala.
Glasnogovornik koji nije rekao krivu riječ
Prekrasne pjesme koje znadete i kad se probudite usred noći, ili kad ste budni usred noći, sviračka etika koja veli da se ispred stotinjak ljudi svira kao da ih je tisuću, duga i fascinantna tri sata bez praznog hoda. U jednom trenutku pomislio sam da svi ti ljudi tamo niti ne shvaćaju što gledaju i koliko je to ludo dobro? Možda im je to normalno, prirodno? Ono za što bih ja putovao do Fort Worhta njima je dio svakodnevice a Edi Maružin nešto kao glasnogovornik, ali jedan od onih koji u dugih trideset godina nije rekao krivu riječ, niti ju otpjevao, niti snimio ploču koja nije bila za 5, a niti odsvirao koncert s kojeg nismo izašli lakši nego što smo ušli.
Edi Maružin i Gustafi prvaci su na pozornicama i albumima, jedan od najboljih domaćih bendova dugo godina. Gledao sam ih masu puta kao i vi, po Tvornicama, obali i drugdje, ili na briljantnoj svirci Porin Acoustic u SAX!-u pretprošle godine kad su hrabro izveli još neobjavljeni novi album, pa sam se opet pitao može li bolje?
Je li to moguće?
Kad je ekipa rock kritičara nešto kasnije bila u tonskom studiju u slovenskom Novom mestu na preslušavanju još neobjavljenog zadnjeg albuma “Kanibalkanska“, opet smo se svi skupa pitali poput Mladena Delića “Je li to moguće?“.
Pred okruglih 19 godina gledao sam Gustafe u Gjuri2, na zabavi nakon izložbe fotografija Davida Byrnea u Zagrebu, kad im se Byrne ad hoc pridružio na bini u pjesmi “Kega si sanjala”, obradi “Who Were You Thinking of?” Texas Tornadosa. Tu mi je prvi put sinulo koliko Istra nije daleko od tex-mexa, a isto sam pomislio i u Žminju. Na najmanjem koncertu Maružina nakon Gjure2 koji sam vidio i ne bi ga mijenjao za nijedan veći.
Berimo domaće u okolici
Nakon završetka ozbiljne fešte iza tri u noći nije bilo druge nego još jednom sve to malo rekapitulirati i reći par puta majstoru Maružinu ‘svaka ti čast’. Edi je pravi domaćin koji pazi na svoje goste. Ta glazba ne dolazi niotkuda, nego tu iz središta Istre, pa je i pravilna ishrana užasno bitna. Tko ne jede ujutro ne zna što gubi, a tko jede nakon neprospavane noći zna što dobiva.
Mogli smo modificirati Johnnyev stih ‘dvojica na ulici sami protiv svih’ kad smo trojica sjeli u veliki kombi Gustafa i po mrklom mraku krenuli na imanje Maružinovih koji kilometar dalje prema Kanfanaru. Okrepljujuća domaća fritaja s u blizini ubranim šparogama u 6 ujutro bila je ljekovita kao i domaća jaja ubrana tu večer kraj kuće. I tu je esencija; kao i glazba sve to treba rasti negdje u okolici da bi funkcioniralo kako valja.
Majstor istarskog zena
Kad smo izašli iz kombija u mrkloj noći Maružin je duboko udahnuo par puta uživajući na friškom zraku i u formi iskusnog zen majstora par sekundi šutio, a i mi (sa zvijezdama na nebu naravno). Ta je gesta bolje nego bilo što drugo objasnila smisao; evo nas doma, tu je naše kraljevstvo zemaljsko, duhovna i ljudska forma onoga što obično podrazumijevamo pod sintagmom ‘stara istarska kuća’.
Fritaja kao kolor vinil
Pa i ta fritaja do jaja izgledala je kao LP ploča, kad su upala domaća jaja bila je ko kolor vinil a domaći sir i pršut kao singlovi. Mogao sam ostati spavati kod njega što bi bila najlakša odluka, ali onda se ne bih maknuo sljedeća 2 tjedna. Zato poput Fellinija, lagana vožnja u 7 ujutro, Edi pušta cool reggae, nigdje nikoga po cestama, iz auta se ori buka i ljulja ritam, pričamo i smijemo se, sunce nas lagano gladi po zadovoljnim obraščićima, kao lađa jezdimo prema Rovinju a niti Jamajka i Texas nisu daleko. Ovo je ozbiljno valjalo, i valjalo, mislim ljuljalo. Odvrtite si album “Kanibalkanska” i sve će vam biti jasno…
