Gustaf Norén, frontmen i gitarist švedskih garage rockera Mando Diao, tijekom ljeta javio nam se iz ladanjske kućice u Njemačkoj, gdje je bio na kratkom odmoru kod svoje bake i pisao pjesme. Ekskluzivno nam je otkrio pravu priču o glasinama o raspadu benda, nesreći koja se dogodila na jednom od koncerata i zašto smatra da su Mando Diao jedan od najboljih bendova na glazbenoj sceni.
Iako su trebali nastupiti 2005. godine u Zagrebu kao predgrupa The
White Stripesima, svoj posjet odgodili su za 26. studeni
ove godine.
Pa kako ste?
Jako dobro. Konstantno radimo; odsviramo nekoliko koncerata i onda se vraćamo kući gdje pišemo nove pjesme i malo razrađujemo aranžmane.
Čitajući vaše intervjue, primijetio sam da ste višestruko naglasili kako je vaš rodni grad Borlänge jedno opasno i hladno mjesto u kojem svatko mora pronaći svoj način da se s time nosi i bori. Vrlo je očito koji ste način vi odabrali, no može li se tu pričati o nekoj direktnoj inspiraciji?
Svakako. Iz Borlängea dolazi više bendova negoli iz bilo kojeg drugog švedskog grada. Punk, rock i heavy metal pokreti i njihova scena ondje su bili velikih razmjera, ali postoji ta jedna razina nostalgije koju možemo prepoznati kod velikih bendova poput The Beatlesa, The Rolling Stonesa i Elvisa koji su i sami došli iz takvog mjesta. No, stvar je i u tome da moraš znati kako biti uspješan, a to većina bendova ondje nije jer jednostavno… ne valjaju.
Na koji način inspirira vaše stvaralaštvo?
Nije slučajno da bend kao što je Mando Diao dolazi iz takvog grada, ali rekao bih da nas je najviše inspiriralo nošenje s kriminalom, nasiljem i uličnim bandama. Zadnje što smo htjeli jest biti dio toga, ali smo ipak bili vani i zbog toga moji roditelji noćima ne bi spavali. 
Kako svatko ima svoj način preživljavanja, ljudi se presele, predaju se školi, a mi smo počeli stvarati glazbu i u tome smo bilo vrlo dobri jer smo znali da to želimo raditi. Jedini smo slušali glazbu poput The Beatlesa. Mi nismo bili snagatori, opaki momci i dobri u nečemu što bi nam pomoglo na ulici, već smo bili jaki kada se radilo o glazbi i stoga smo svi školu napustili već u 17. godini i cijeli nam se život i ulog sveo na jednu kartu. Srećom, bili smo dobri i posrećilo nam se.
Iz ovog odgovora možemo primijetiti kako ste vrlo samopouzdani i samouvjereni kada se radi o vašoj glazbi. Sjećam se jednog od ranijih intervjua u kojem ste izjavili kako ste bolji i od The Kinksa te The Who. Otkud tolika hrabrost biti toliko iskren?
Moram reći da je to bilo u počecima, u vrijeme prvog albuma kada smo bili toliko ponosni kao otac prvorođenoga sina. To je najbolja usporedba i vjerojatno ekvivalentan osjećaj koji te čini najsretnijim čovjekom na svijetu.
Smatrali smo da je naš album najbolja stvar koju smo ikad čuli, no ne bih rekao da se radilo o samouvjerenosti, već o ponosu. Bili smo svjesni koliko je bilo teško napraviti takav album i sada se ponosim samim sobom što sam bio svjestan truda. Razumijem ljude koji se ne slažu s nama u ovome, ali stvar nije u tome, već u mom osjećaju kao 19-godišnjaka koji mi nitko nije mogao oduzeti, a smatram da mnogi bendovi dijele taj osjećaj.
I sama publika te obožavatelji prepoznaju tu crtu iskrenosti u vama i da je to jedan od razloga vašeg velikog uspjeha. Kad smo već kod obožavatelja, možeš li nam reći koja je najluđa stvar koju ste ikada doživjeli od njih?
Mogao bih ti sada ispričati nekoliko anegdota, ali kako obožavatelji daju sebe i svoje srce u našu glazbu, mislim da nije pošteno prema njima dijeliti medijima zajedničke privatne trenutke i odavati ono što oni nama pokazuju kao nekome koga cijene.
No, sjećam se jedne anegdote iz Japana kada smo sjedili na kavi i prišao nam je momak s kojim smo neobavezno pričali i nakon nekog vremena pitao nas je čime se bavimo i što radimo u Japanu. Kad smo mu rekli da smo na turneji i da smo Mando Diao, čovjek je jednostavno problijedio jer nas je tada slušao već dvije godine, ali nije znao kako izgledamo. Pozvao nas je u svoj stan gdje je uzeo svoju gitaru (smijeh) i odsvirao nam vlastite pjesme. Bio je to užasan ‘koncert’ od 45 minuta; nekakva japansko-englesko-korejska kombinacija jezika. No, ono što je bitno jest da to jako cijenimo i poštujemo.
Konstantno govoriš u množini, što doista odgovara tvojoj premisi da ste petorka u jednoj zatvorenoj glazbenoj odaji, no prije dvije godine smatralo se da će se bend raspasti nakon što je Björn otišao na samostalnu turneju. Možeš li se osvrnuti na to razdoblje?
Zbilja me sve oko toga jako naljutilo jer se radilo o mojoj prvotnoj ideji. Naime, to nije trebala biti solo-turneja, niti se trebala tako nazivati, već je stvar greške promotora. U to vrijeme smo radili na albumu “Give Me Fire” i jednostavno nisam htio biti na turneji jer smatram da ne moraš svaki album popratiti turnejom, već se i odmoriti.
Moja namjera je bila da pošaljemo ‘vojnika’ Mando Diaoa da nas predstavlja samostalno, dakle, naše materijale i na kraju krajeva, pjesme koje sam ja napisao. Björn je to i učinio, ali je promotor gadno zajebao stvar i nazvao ju samostalnom turnejom.
Po meni to nije neobično jer bend može biti na različitim stranama i raditi različite stvari. Pogledaj Wu Tang Clan, pa njih ima tridesetak i nekoliko članova istovremeno u ime benda bude na turnejama na različitim stranama. U našem slučaju jebeni promotor nije svjestan da je to Mando Diao.
Hvala na razjašnjavanju toga. Zbilja nisam znao što je posrijedi.
Nisi ni mogao. U tome i jest stvar i to me jako ljuti, jer se nitko ni u jednom trenutku nije potrudio objasniti gdje je bio propust.
Možeš li objasniti hrvatskoj publici što se iste godine dogodilo u gradu Umea, kada je usred koncerta popustio pod i nekoliko posjetitelja je bilo ozlijeđeno?
Naši fanovi su jednostavno divlji i mnogi to ne znaju. Naprosto skaču i užive se u koncert i to redovito bude tako. Dvorana u Umeai bila je predviđena za sjedeće koncerte poput onih Brucea Springsteena, ali fanovi ne mogu biti mirni jer naša glazba jednostavno nije takva. Dogodilo se da je pod popustio i desetak ljudi je završilo u bolnici.
Najgore je što smo upozorili organizatora na to i gnjevan sam na njega što nije provjerio sve tehničke preduvjete. No, idući dan smo posjetili svakog od ozlijeđenih u bolnici jer smo se osjećali dužnima to učiniti, premda ne i odgovornima. Organizator je na sudu izgubio parnicu, preuzeo odgovornost i snosio financijsku odštetu.
Nedavno smo u pariškoj opernoj kući imali koncert koji je trebao biti također sjedećeg tipa i zahtijevali smo dodatno osiguranje, a on je inzistirao da je to nepotrebno jer poznaje dvoranu i profil ljudi koji ondje dolaze. Mi smo ga pokušavali urazumiti i objasniti da nismo običan bend i da ljudi jednostavno žele skakati i plesati, no on nije slušao.
To je tužno jer organizatori vide samo brojke, vide samo novac i žele proći sa što manje financijskih troškova, ne mareći za sigurnost. Nama je ipak bio blagoslov odozgo što se ništa loše nije dogodilo, iako smo strahovali jer na neki način moraš preuzeti odgovornost za ljude pred sobom.
Pustimo ozbiljne teme i okrenimo se vedrijim i ljepšim stvarima poput videospota za aktualni singl “Gloria”. Moram priznati da me nevjerojatno podsjeća na filmove francuskog novog vala, posebice Claudea Chabrola. Možeš li nam reći odakle inspiracija i koji je zapravo koncept iza tog malog filmskog remek-djela?
Iskreno, isprva me scenarij jako iznenadio i zbunio jer ga nisam pretjerano razumio, no sadašnji pogled na završni video podudara se s tvojim. Definitivno si u pravu po pitanju toga da podsjeća na rane noir filmove Jean Luca Godarda i Françoisa Truffauta. “Gloria” kao video-koncept jest kombinacija Jamesa Bonda, film noira i francuskih filmova sedamdesetih.
Naposljetku te moram pitati tko je zapravo Gloria? Zanimljivo je kako ste vi svoju tajanstvenu djevojku nazvali jednako kao U2 i Van Morrison, koji su također opjevali “Gloriu”.
Rekao bih da je naša Gloria drukčija jer se radi o jednoj djevojci iz San Diega, dakako fiktivnog imena, koju smo upoznali kad smo bili u Americi i postoji ta mala životna priča o neobičnoj sudbini koja ju je zadesila, pa je tako prava Gloria nedavno izašla iz zatvora, što pokazujemo u spotu.
Što se tiče pisanja o ljudima koje smo upoznali, tu se oslanjamo na naše glazbene uzore jer su i oni pisali o svojim Gloriama, Eleanor Rigby, Lady Jane i drugima.
