Kada god naletim na neki članak koji nudi sadržaj i zaključke na temelju tih sadržaja s kojima se ne slažem, pokušavam stvari staviti u kontekst. Trudim se sagledati stvari iz različitih kuteva, staviti se u tuđu kožu i sve kako bi, kada se već ne slažem, barem shvatio. Ipak, kada je popularni glazbeni magazin NME prije koji dan objavio kako je PRS fundacija pokrenula inicijativu “Keychange”, čiji je cilj okupiti što veći broj festivala pod kišobran hvalevrijednog cilja potpuno krivim sredstvima – nisam shvatio i dalje mi nije jasno.

Naime ideja je sljedeća – četrdesetak glazbenih festivala planira do 2022. godine izbalansirati svoje lineupove tako da se na njima nalazi podjednak broj žena i muškaraca. Na prvu ruku izvrsna inicijativa, jer glazbeno izražavanje ne poznaje ograničenja spolova – muškarci i žene podjednako kvalitetno mogu stvarati glazbu i nema razloga misliti kako je svijet popularne glazbe svijet za muškarce – dapače.

Zagrebemo li dulje ispod površine, stvari postaju itekako problematične. Je li zbilja ideja iza koje stoje veliki festivali poput Iceland Airwaves, Way Out West i The Great Escape plauzibilna, i bitnije – poštena? Prije nego što uđemo u misaoni eksperiment, kratki disclaimer. U nemogućnosti dolaska do čvrstih statističkih podataka o tome koliko točno žena obitava u glazbenom bazenu iz kojih dotični festivali vade svoje pulene za postere i pozornice, morat ćemo se držati odokativnih procjena.

Lika Kolorado, foto: Boris Podobnik
foto: Boris Podobnik
Muziku podržava

Možemo se složiti kako u bazenu obitava više muškaraca, i to osjetno više muškaraca.  Neka prošla vremena njegovala su kulturu band-groupie dinamike na relaciji dvaju spolova, što je svakako ostavilo traga u rock glazbi. Srećom, takva dinamika se mijenja, stoga van stroge pop glazbe, gdje su žene uvijek imale jak glas, posljednjih nekoliko godina izranjaju imena u mnogim žanrovima koja nam daju nadu kako cure mogu uspjeti u glazbi pod istim uvjetima kao i dečki. Jasno, diskriminacija je sigurno i dalje prisutna i neće tako skoro nestati, no stvari u odnosu na prošlost neminovno idu na bolje.

Vratimo se na početak priče. Vijest o izjednačavanju broja muškaraca i žena unutar festivalskih lineupova i dalje izgleda isključivo pozitivno. Nažalost, to nije slučaj, barem ako ćemo biti utilitaristi. S gledišta slobodnog tržišta, privatni festivali i njihov kapital mogu zvati koga hoće na svoje festivale i nitko im ne može zabraniti da uvedu kvote bilo koje vrste. Ako vam se ne sviđa festivalska politika, ne morate ići. Festivala ima napretek i svi mogu pronaći nešto za sebe u radijusu od par stotina kilometara. Stvari ipak ne štimaju jer “Keychain” inicijativa ne leži na takvim počelima. Njihova misija jest egalitarizam, da oba spola budu podjednako kvalitetno zastupljena, čime bi se tako sprovela društvena pravda.

Cilj je svakako hvalevrijedan, no sredstva postizanja tog cilja su višestruko štetna. Naime, ovdje je riječ o obrnutoj diskriminaciji. Festivalski lineup u ideji treba biti najbolji mogući za uloženi novac, a pošto imamo više muškaraca u bazenu od žena, logika nalaže kako će najbolji mogući lineup imati više muškaraca. Ako je distribucija talenta podjednako raspoređena među oba spola, najbolji lineup će ocrtavati omjer spolova u bazenu. Ako pak zadamo početni cilj da lineup mora biti 50:50, neki kvalitetni muški izvođači će nužno biti zakinuti.

foto: Željko Jelenski

Nadalje, ovakav pristup ‘na silu’ samo produbljuje animozitet suprotstavljenih ideologija, jer ako se vodimo k ravnopravnosti, moramo riješiti uzroke a ne frizirati posljedice, samo kako bi prividno uljepšali društvenu sliku civilizacije u kojoj se nalazimo.

Rješenje postoji, ali je dugotrajno i ne stane u jednu PR objavu. Potrebno je educirati roditelje da potiču svoju djecu na odabir karijere koju zbilja žele. Ako vaš sin želi biti baletan, a kćer vam želi razvaljivati bubanj u punk bandu, to bi trebalo biti okej. Kada postignemo temelj slobodnog odabira hobija ili zanimanja našeg potomstva, onda će se i ti nesretni lineupovi prirodno izbalansirati jer će u bazen ući više žena. Tada će najbolji mogući lineup biti egalitaran i svi će biti zadovoljni.

O takvom pristupu se često govori, no u maniri kratkoročnih satisfakcija, najlakše je zamaskirati problem, viknuti na one koji imaju nešto protiv toga, zalijepiti im kojekakve etikete i nastaviti po svom. “Keychain”, zajedno sa cijelim jednim politički korektnim Zeitgeistom, rješava probleme stvarajući nove. To je pomalo tužno jer upravo taj Zeitgeist danas predstavlja perjanicu progresivnog razmišljanja. Istina je zapravo posve drugačija.

Sve ovo je jedna potencijalno široka tema koja bi se lako mogla preliti iz sfere glazbe, što u principu znači da nije tema za ovaj portal, no držeći se ovih gabarita vrlo lako možemo preslikati ovu situaciju na razne društvene sfere. Prevedeno, čeka nas rovovska bitka zaluđenih instant-gratifikacija-za-moja-progresivna-gledišta apologeta s jedne, te zatucanih, frustriranih apologeta nedajmo-da-nas-odliveni-mozgovi-unište s druge strane. Rješenje leži negdje na sredini, i što je najsmješnije, kada bi se uspostavio precizni i koncizni dijalog, mnoge nesuglasice i problemi postali bi stvar prošlosti. Ovako ostajemo u našim oklopima internetskog ratništva. Oružje je, naravno, tipkovnica.

315 Shares
Muziku podržava