The Libertinesi su zaslužili bolje

Tko bi rekao da je prošlo već deset godina od britanskog odgovora albumu “Is This It” The Strokesa. Koliko su The Strokesi tim albumom promijenili indie rock, toliko su The Libertinesi imali jednak učinak na Otoku s “Up The Bracket“.

Nakon “Is This It”, Britanci su nepresušno htjeli jedan svoj bend koji bi mogao sigurno koračati teritorijem koji su već utabali Ameri (The Strokes, The White Stripes, Black Rebel Motorcycle Club…), Australci (The Vines) i Šveđani (The Hives)… Tražili su, i tražili i pronašli The Libertines, dobar bend koji je imao svoje probleme, ali glazbeno je pružao sve od sebe, bez ikakvih kompromisa.Za “Up The Bracket” možemo reći da je album kojim se još više počela pratiti milenijska indie rock revolucija na Otoku, album zbog kojeg su mnogi tadašnji klinci uzeli gitare u ruke i dan-danas imaju popularne bendove. Mnogi današnji britanski bendovi upravo The Libertinese uzimaju kao jedne od najvažnijih glazbenih uzora što je i logično jer su oni sa samo dva albuma napravili mnogo više nego neki poslije njih u cijeloj karijeri.Klasik “Up The Bracket” ima 12 skladbi koje najbolje opisuju kemiju koju su imali Pete Doherty i Carl Barât. Teško ju je opisivati u nekoliko riječi jer su oni najbolji prijatelji koji često nisu uopće ni pričali, a najveći krivac bile su razne Dohertyeve ovisnosti kojih se nije riješio ni do današnjih dana. Šteta, jer u protivnom bismo dobili veliki bend koji bi danas sigurno bio jedan od najvećih što dokazuju “Up The Bracket” i sljedeći “The Libertines” koji je rađen u potpunom rasulu.Deset godina je za nama i britanski časopis NME koji radi najveći hype za indie bendove odlučio je sakupiti ekipu glazbenika koji će dostojno obilježiti ovu obljetnicu. Gledajući imena, trebao je ovo biti potpuni zgoditak, ali rezultat je ipak izostao, posebno ako ga usporedimo sa “Stereogum Presents… Stroked: A Tribute To Is This It“.

Imena poput Spector (najbolji novi britanski bend u 2012.), Tribes (još jedno odlično novo ime s Otoka), Howler (američke nade indie rocka), Mystery Jets (bend s albumom koji kandidira za najbolji u 2012.), Tim Burgess (pjevač The Charlatansa)… Koja imena, a rezultat blijedi. Najbolje je da krenemo redom.

“Vertigo” je dobilo nabrijanu verziju Peacea i zadovoljava formu ovog albuma, ali već sa sljedećom Spectorovom obradom “Death On The Stairs” pitamo se koliko to ima smisla jer je pjesma maksimalno usporena i vođena sa svega nekoliko glazbenih tonova, što uništi svaku volju za slušanjem.

Popravak dojma dobivamo s “Horrorshow” Eyes On Film koji nisu previše mijenjali razbarušeni original, “Time For Heroes” dobila je klavirsko vođenu posvetu The Milka prepunu ritmičnosti, Stealing Sheep uništili su “Boys In The Band”, obrada “Radio America” Mystery Jetsa zvuči kao neki b-side s njihovog posljednjeg albuma, Howler u naslovnoj skladbi se također nisu previše odmakli od originala, Tribes su oduševili svojom vizijom “Tell The King”, dok do kraja albuma ne znaš koja pjesma je gore obrađena.

“The Boy Looked At Johnny” Marybell Katastrophy zvuči totalno utopijski, kao da su Maye zalutale na Himalaju, a tamo im je neki napušeni MC izmiksao ono što su mu ponudili, “Begging” The Cast Of Cheers zvuči kao užasno loš i iritantni LCD Soundsystem, ‘penzić’ Burgess se, na svu sreću, nije previše trudio osakatiti “The Good Old Days”, dok “I Get Along” zvuči kao neobrađeni demo.

Gledajući u komadu, malo tog štima na “My Word That Was Fun!”. Možda su se svi zabavljali snimajući pjesme The Libertinesa, ali u konačnici je to podosta traljavo ispalo. Mnoge pjesme su u potpunosti izgubile šarm, pa bi se mnogi mogli pitati zbog čega je “Up The Bracket” jedan od ključnih albuma prve dekade britanske glazbe, te zašto su neki od bendova toliko hvaljeni.

Moja preporuka je da se radije primimo originala i ponovno uživamo u njemu jer ovo nije dostojno desete obljetnice “Up The Bracket” jer se vidi da su mnogi bendovi ovdje radili s pola snage, ako ne još i manje. Kako drugačije opisati izvedbe npr. Spectora i Mystery Jetsa?!