Danny Elfman – velikan bez škole

3282

“Danny Elfman… Zvuči mi poznato… Jel’ to onaj tip što Burtonu radi muziku za filmove?”

… prva je asocijacija nakon spomena imena Daniela Roberta Elfmana,
filmskog skladatelja koji već trideset godina sklada glazbu za filmove i
televizijske serijale koja se toliko puta ponovila da ju danas ni ne
odvajamo od samog vizualnog sadržaja koju predstavlja i naprosto je
postala dijelom popularne kulture. Sljedeći reci iznenadit će vas kad
shvatite gdje je Burtonov najomiljeniji meštar od nota imao prste.

Mogli bismo početi kao s Davidom Copperfieldom: “Rođen sam…”, no obiteljski detalji o majci učiteljici i književnici, odnosno ocu učitelju i vojniku nisu pretjerano zanimljivi kada se radi o ovom virtuozu rođenom u Los Angelesu 29. svibnja 1953., puna dva tjedna nakon Mikea Oldfielda i deset dana prije bivšeg nam premijera Ive Sanadera.

Zanimljivije je krenuti s prvim dječačkim danima obilježenim budnim i fanatičnim gledanjem filmova Alfreda Hitchcocka te upijanjem originalne glazbe njegovog vjernog suradnika-skladatelja, Bernarda Hermanna, autora glazbe za “Psiho”, ali i “Građanina Kanea” filmskoga maga Orsona Wellesa. Školske je dane, poput budućeg prijatelja i, uvjetno rečeno uz dozu sarkazma, životnog partnera Tima Burtona, bio izoliran od svojih vršnjaka zbog sklonosti ka bizarnom, neobičnom i začudnom, odnosno neuklapanja u socijalne kalupe mladih, kako to i inače biva kod velikih ličnosti. Družeći se sa štreberima sličnih interesa, u srednjoj je školi, prije negoli je odustao od nje, osnovao svoj prvi ska bend. Međutim, intelektualni napori za Elfmana su bili Sizifove muke, pa je odlučio prepustiti se avanturama u Africi gdje je samo pronašao malariju.Po povratku u Ameriku odlučio je krenuti stopama starijeg brata, poznatog zabavljača i glumca Richarda Elfmana, i preko bare, na našu stranu, u Pariz – epitom, jezgru i žilu kucavica kulture i umjetnosti, pridruživši se šarolikoj avangardnoj kazališnoj skupini Mystic Knights of the Oingo Boingo. Ondje ga je Richard postavio za glazbenog direktora gdje mu je jedini zadatak bio ne raditi ništa suvremeno, već reinterpretirati dionice Caba Callowaya, Dukea Ellingtona, Djanga Rheinhardta ili Josephine Baker – socijalno marginaliziranih, ali vraški dobrih glazbenika. Kada je 1976. Richard krenuo u filmske vode, Danny je preuzeo kormilo postavši, uz staru ulogu direktora i violinista, vodeći vokal skupine. Iste je godine napisao svoju prvu filmsku glazbu za Richardov film “Forbidden Zone” gdje je i sam odigrao minijaturnu ulogu Sotone. 1978. odrezao je višak imenu stvorivši tako novu skupinu Oingo Boingo.

Oingo Boingo krenuo je krajnje svježim i novim stopama od svoje starije inačice, prepustivši se novovalnim tendencijama i glazbenom eksperimentiranju što je, očekivano, stvarano pod utjecajima punka i rocka sedamdesetih godina, iako Richard kategorički tvrdi kako mu mlađi brat u mladim danima nikad nije slušao ništa približno rocku, garageu ili punku, štoviše, nije pohodio takve koncerte, a nije čak ni gitaru posjedovao, već se prepuštao ruskim klasičnim skladbama Čajkovskog i Stravinskog.

Bend je 1980. debitirao EP-om “Oingo Boingo”, da bi već iduće godine objavio svoj prvi dugosvirajući eksperimentalni album “Only a Lad”, s utjecajima jazza i moderne klasične glazbe. Prvu postavu sačinjavao je šaroliki oktet: Danny Elfman (vokal), Steve Bartek (gitara), Richard Gibbs (klavijature), Kerry Hatch (bas), Johnny “Vatos” Hernandez (bubnjevi), Leon Schneiderman, Sam “Sluggo” Phipps i Dale Turner (trube).

Ključ uspjeha prvih singlova nalazio se u promišljenoj kombinaciji novovalnih inovacija i ska, te još uvijek prisutnim primjesama kabareta, odnosno glazbenih kazališnih formi od kojih su se postepeno kroz sljedeća dva albuma (“Nothing to Fear”(1982.), “Good for Your Soul” (1983.) odvajali, da bi se rez potpuno čuo na albumu “So-Lo”(1984.) koji Elfman navodi kao prvi samostalni album, iako je bend aktivno sudjelovao u nastanku. Druga polovica osamdesetih donijela je promjenu izdavača, paralelne promjene u sastavu i, nimalo neobično zbog niza seizmičkih nestabilnosti, opadanje kvalitete glazbe i međusobnih odnosa te se počelo razmišljati o razilaženju, čemu je dodatno doprinijelo Elfmanovo novo poznanstvo s mladim animatorom Timom Burtonom, koji je prethodno otišao iz animacijskog studija Walta Disneya i upravo u vrijeme turbulencija benda krenuo u redateljske vode s prvijencem “Pee Weejeva velika avantura” gdje je po prvi put angažirao Elfmana, koji nikad nije imao formalno obrazovanje u glazbi.

Muziku podržava

Kraj ludih osamdesetih označio je redateljski, ali i komercijalni uspjeh opskurnog Burtona filmovima “Bubimir” (1988.) i “Batman” (1989.) s kojim će surađivati do danas na svim filmovima, osim “Ed Woodu” i “Sweeneyu Toddu“.

Eklektični Oingo Boingo u sljedećih je pet godina objavio dva studijska albuma “Dark Side of the Tunnel” i “Boingo”, nakon čega su se razišli, a momci iz prve postave s početka osamdesetih uspješno su nastavili skladati filmsku glazbu, premda ni približno uspješno i zapaženo poput frontmena.

Elfman je o razilaženju izjavio: “Nakon 17 godina provedenih zajedno, naposljetku mi je sinulo da smo preživjeli 16 godina više od onog što sam očekivao… vrlo dobro prema svakom standardu, rekao bih.” Osamdesete je pozdravio jedinstvenom skladbom za najavnu špicu animirane serije “Simpsoni” za koju mu je trebalo dva dana skladanja, a kroz prve tri sezone kompozicija se mijenjala, da bi od treće ostala onakvom kakvom je znamo i postala njegovom najpopularnijom skladbom.

Već s prvom godinom posljednjeg desetljeća milenija, mladi je skladatelj pokazao potencijale svoje inventivnosti i svježine koju je unosio na filmska djela, ne čineći pritom glazbu tek pozadinskim sredstvom, već ključnim elementom ove audio-vizualne umjetnosti. Stoga ne čudi kako je u periodu kraćem od deset godina skladao glazbu za 24 filma, od čega se ističu “Misija: Nemoguće” Briana de Palme, “Edward Škaroruki“, “Povratak Batmana“, “Mars napada!Tima Burtona, “Predbožićna noćna mora” Henrya Selicka, u produkciji Burtona, “Ljudi u crnom” Barrya Sonnenfelda te “Good Will Hunting” Gusa Van Santa.

U “Predbožićnoj noćnoj mori” osim pisanja originalne glazbe koja je nesumnjivo ušla u filmsku povijest, postala dijelom popularne kulture i omiljena među mladim generacijama rockera i subkultura, Elman je i zapjevao za potrebe glavnog lika – kostura Jacka Skellingtona.

1998. pišući glazbu za film “Jednostavan plan” Sama Raimia, upoznaje glumicu Bridget Fonda s kojom pet godina kasnije vezu okrunjuje brakom, a 2005. dobivaju sina Olivera (i još uvijek su u sretnom braku). Elfman je upravo u to vrijeme postao metom novinara zbog spekulacija o priklanjanju bizarnoj (pseudo-svemirskoj) sekti scijentologije (ah, da bar ima ikakve veze sa ili utjecaja space-rocka), zbog činjenice da njemu pripada spomenuti brat Richard, te njegov sin, odnosno Dannyev nećak Bodhi (glumac iz “Godzille”). No, Elfman je višestruko demantirao glasine i spekulacije tvrdeći kako sa sektom nema veze i da je ateist, iako je prethodno na pitanje je li ateist odgovorio: “Apsolutno ne. Vjerujem u psa.” (‘dog’ je paligram od riječi ‘god’).

Posljednjih se deset godina Elfmanovo ime našlo u čak 28 filmova među kojima su Oskarom nagrađivani “Milk” i “Chicago“, a radio je i na posljednjem Burtonovom spektaklu “Alisa u zemlji čudesa” za koji kaže kako mu je uz “Edwarda Škarorukog” i “Bubimira” najdraži projekt. Međutim, od četiri nominacije za Oskara, zlatni kipić još uvijek nije dobio, iako broji po jednog Emmya za “Kućanice” i Grammy za “Batmana”.

2006. kada je Tim Burton odlučio za “Noć vještica” predstaviti obrađenu verziju “Predbožićne noćne more” u 3D varijanti, Elfman je oživio soundtrack za film, no ovoga puta angažirao je nekolicinu rockera koji će starim pjesmama udahnuti još nemirniji i mračniji duh, pa se, između ostalih, u projektu našao i Marilyn Manson koji je obradio naslovnu “This is Halloween“, direktno surađujući sa skladateljem. Dvije godine kasnije, Elfman je okupio još veći broj najrazličitijih glazbenika i napravio potpuno reizdanje soundtracka “Nightmare Revisited“.

2007. skladatelj je primio počasni doktorat Umjetničkog fakulteta u Sjevernoj Karolini, a iste je godine na navalu fanova o mogućnosti ponovnog okupljanja Oingo Boinga odgovorio šokantnom viješću o oštećenom sluhu kao posljedici dugogodišnjeg izlaganja visokim tonovima i buci upravo u rock bendu, a problemi sa sluhom genetski su predispozicionirani. Upravo zbog straha od gluhoće ne namjerava se vratiti na pozornici, već samo biti u studiju iza instrumenata.

Među svojim direktnim uzorima Elfman navodi, uz Bernarda Hermanna, talijanskog kompozitora Nina Rotu koji je surađivao s Fellinijem, Viscontijem i Coppolom, a inspirirao ga je za glazbu “Pee Weejeve velike avanture”. Erich Wolfgang Korngold, američki skladatelj koji se smatra jednim od očeva filmske glazbe, zaslužan za skladanje skladbi u filmskim adaptacijama Shakespearovih djela i Oskarom nagrađenog filma “Avanture Robina Hooda” (1938.) inspirirao ga je za “Batmana”.

Spomenuti utjecaj ruskih skladatelja, posebice glazbe za balete, očit je u Elfmanovim orkestracijama, a među njima se kao uzori nalaze i veličanstveni Mozart te Carl Orff. Od recentnijih skladatelja tu je i jedini živući, Phillip Glass, minimalist koji je na velika vrata uveo art-glazbu kao direktan generacijski nastavak na Richarda Straussa i Leonarda Bernsteina, a nadahnuo ga je za posljednji Burtonov film.

Najzastupljeniji i najdraži instrumenti svakako su glasovir i violina, dva ključna zvuka u originalnim atmosferskim skladbama čime stvara grandioznu, ali mračnu atmosferu prikladnu za morbidno-groteskne filmove Tima Burtona s kojim ove zime objavljuje kompilaciju skladbi nastalih u posljednjih četvrt stoljeća.

Muziku podržava