Recenzije

Nabrijana noćna mora

28.10.2008. @ 16:23 Igor 'Yuri' Jurilj

Treći službeni soundtrack obrada Tim Burtonove kultne "Predbožićne noćne more", ponovno pod vodstvom jednog od najvećih filmskih skladatelja Dannya Elfmana, dobio je jednu sasvim novu i žestoku dimenziju koja je grotesknoj ekipi Halloween-towna udahnula novi život vrijedan slušanja.

Elfman se nakon Burtonova 3D izleta 2006. godine udružio sa zločestom ekipom glazbene scene, a od prošlog soundtracka ostavio jedino kralja jeze i groteske, Marilyna Mansona koji je obradio naslovnu pjesmu "This Is Halloween", u njemu tipičnom aranžmanu obojanom kontrastima dubokih i visokih dionica.

Ono što je doista fascinantno jest činjenica da je uspio izbalansirati originalno višeglasje ali i polifoniju -što je dokazano nastupima uživo. Usto, kompozicija je ostala nepromijenjena u odnosu na original, ali efekt je postignut krajnje različitim instrumentima korištenim u studiju, kao što je Skoldov dominantni bas koji savršeno obgrljuje Mansonovu vrisku ili huk (dakako, kao kontekstualno smislene dijelove).

Jamačno jedna od intrigantnijih obrada jest "Jack's Lament" iliti "Jackova žalopojka" u izvedbi The All-American Rejects s poprilično neobično-nazalnom semi-narativnom interpretacijom Jackove elegije, u originalu apsolutno emotivne projekcije, dok u navedenom zadobiva efekt letargičnog uličnog svirača s vrtnim patuljcima u vokalnoj pozadini. Međutim, nije li smisao reinterpretacije postići kontraefekt i to doista na način fluidan i pjevan poput ovog, što ćemo kasnije jasnije vidjeti kod Amy Lee.

Amiinin "Doctor Finkelstein/In the Forrest" prava je instrumentalna poslastica za koju je očito da se, izvadimo li ju iz konteksta, radi o jednom soundtracku, dakle funkcija samostojeće instalacije nikako joj ne pristaje, no efekt udaraljki i gudalačkih instrumenata daje joj prikladno umjerenu količinu jeze. Međutim jedina joj je mana, kao i cijelom albumu, neusklađenost s prethodnim i nadolazećim pjesmama, kako kompozicijski, tako i instrumentalno, te se sljedeća "What's This", inače jedna od najboljih pjesama u originalu, nikako ne nadovezuje na nju.

Osim toga, "What's This" ima onaj loš sindrom 'ne-leži-mi-na-prvu' zbog svojevrsne monotonosti i učestalih ritardanda, koji instrumentalno prate ženski vokal frontmena Flyleafa (Da!! Muškarac to pjeva - kojeg li kastrata, pobogu!). No, kao što je već spomenuto, nakon nekoliko slušanja, pjesma koja je u originalu krajnje dinamični i napjev 'veselog' svijeta a u obradi morbidna, postaje emotivna (ženska) balada.

Ipak, previše je tekst neusklađen s glazbom, dakle, jako smeta čuti euforičan i entuzijastičan tekst veselog kostura u kvazi-modusu, koji, štoviše, više naginje k molu. Zanimljnivo je kako je Elfam izbacio prethodno objavljenu verziju The Fall Out Boya, koji su unatoč svojoj ušminkanoj kvazi-punk-rock interpretaciji ipak postigli jedini mogući efekt.

Slično je i s "Town Meeting Song", koja je iz istih razloga razvučena na predugih pinkflojdovskih devet minuta, ali zbog svojih narativnih elemenata stvara dojam dramatičnosti i dramske napetosti, ali tek na razini kvalitetnijeg mjuzikla upotpunjenog mješovitim dječjim zborom. U ovoj polifoniji ipak je izuzetan, koliko god groteskno zvučalo u svom totalitetu, element neartikuliranih pozadinskih vokala.

Među instrumentalima ovog opusa teško je reći koji je (naj)bolji, no među favoritima je svakako "Jack and Sally Montage" koji se nije odmaknuo od predloška, već je instrumentarij zamijenio gudalačkim instrumentima, stoga The Vitamin String Quartet postiže krajnje nervoznu tangu sličnu atmosferu u kojoj se napetost prouzrokovana nadmetanjem violine i kontrabasa gotovo nožem može rezati, dok visoki tonovi violine savršeno personificiraju nemirne duše.

Ali evo šake u glavu - Sparklehouseova izvedba "Jack's Obsession". Očekujem napetost, želim agoniju u glasu, očekujem mučninu i frustraciju, ali ne - krajnje jadno isfuravanje nemotiviranog samodopadnog klinca jedino je ovdje mučno. Nije vrijedno spomena, tek prebacivanja na vatromet koji slijedi.

"Kidnap The Sandy Claws"! OK, zar itko može i pomisliti na nešto staloženo i lucidno pri spomenu ovog naslova? A još k tome u kombinaciji s Kornom? (Na)novootkriveni pjesma i bend. Ekscentrični je Davis očito ovaj projekt shvatio u potpunosti kao zabavu i apsolutno se čuje da su odradili posao s guštom, od vokalnih kvazi-mutacija, opakih riffova i la-la-la napjeva. I sad neka netko kaže da u rocku i metalu nema la-la-la dionica! Pregršt prevrata, varijacija, dinamike i zajebancije.

Evo jedne opake orijentalne - Yoshida Brothers i "Nabbed". Oduvijek mi je ova pjesma u originalu bila iritantna, no u ovoj japanskoj obradi fokusiranoj na shamisenu (tradicionalnom trožičanom instrumentu sviranom s bachi štapićima) radi se o sasvim novoj i pomalo bizarno-psihodeličnoj interpretaciji u koju su braća suptilno ukomponirala cijeli spektar modernih instrumenata te dobilia magijsku atmosferu.

"Sally's Song" definitivno je hvalevrijedna pjesma zbog koje vrijedi kupiti ovu kompilaciju. Što više reći nego - Amy Lee. I moram odgovoriti jednom američkom kritičaru negativno - ne, ne postoji pjesma koju ova sopranistica i pijanistica iz rock benda Evanescence ne može otpjevati.

Bez involviranih emocija, bez pristranosti, Lee je kao crni anđeo ostala dosljedna sebi i svome izvornome zvuku u ovoj ljubavnoj baladi. Bez pretjeranih oscilacija u tonalitetu, eksperimentiranja slušatelju neminovno more trnaca prolazi kroz tijelo. Svakako je jedan od glavnih razloga činjenica da joj je ovo doista bila jedna od najvećih životnih želja - otpjevati nešto Timu Burtonu. Nakon ovog rendezvousa u studiju ne bi trebao dvaput razmisliti o daljnjoj kolaboraciji.

"Christmas Eve Montage" RJD2 je underground-elektro pokušaj stvaranja morbidnog Božićnog ugođaja, no krajnji je promašaj s previše baseva i repeticija. Simpatična je i "Poor Jack" Plain White T-a, ali bez duha i pogođene emocije. Prilično je sterilno u sadržaju i kopirano u formi.

Posljednja me, "End Title" The Album Leafa odveć podsjeća na instrumentalne "Moulin Rouge" remikseve, što već pri odabranom sredstvu opisa dokazuje da se radi o zastranjivanju. Honoriram pokušaj, ali nešto dostaje.

Naposljetku, nipošto se ne smije zaobići genijalni Danny Elfman (i ne, ne pretjerujem, jer se radi o čovjeku koji je skladao glazbu Burtonovim filmovima poput "Edwarda Škarorukog", "Batmana", "Sanjive doline", zatim "Kućanicama", "Simpsonima", "Misiji: Nemoguće"). Čovjek je to koji je jednako zaslužan za ogroman uspjeh filma kao i sam producent Tim Burton, te redatelj Tom Sellick jer je na njegovom glazbenom predlošku utemeljen cjelokupni scenarij.

Stvorivši ingeniozne, meta i intertekstualne songove u filmu, te davši glas samom Jacku Skellingtonu Elfman je dao poseban pečat filmu. No, kao autor glazbe i teksta koji je ovoga puta pjevanje prepustio rockerima, Elfman je odradio dio naratora umjesto Christophera Leea. Bojom svog osebujnog i dubokog glasa samo je zaokružio novi ciklus vječne noćne more!

"Nightmare Revisited" nikako nije promašaj, unatoč možda (pre)naglašenim nedostacima, jer kao zaljubljenik u film smatram da je svaka varijacija dvosjekli mač. No Elfman je znao s kim i kako radi, pa je otprašio sve prethodne suradnike osim Mansona te stvorio jedan novi opus koji će poznavatelje i zaljubljenike u izvornik natjerati da posjeduje ovo izdanje, a novim slušateljima pružiti uvid u jednu kompilaciju koja ovoga puta prelazi granice filmske glazbe i postaje groteskan album raznih vokalista i instrumentalista.

Štoviše, krucijalan je upravo instrumentalni dio ovdje doveden u prednji plan, dok je u izvorniku čak i marginaliziran.

Albumi