Ljeto u MSU jedno je od središnjih kulturnih i umjetničkih događanja tijekom ljetnih mjeseci u Zagrebu, kako za građane Zagreba, tako i za goste i turiste. Program donosi presjek aktualnih umjetničkih događanja, ali i najnovijih umjetničkih otkrića na multidisciplinarnoj umjetničkoj sceni Zagreba, Hrvatske, regije i svijeta. Ove godine održava se jubilarni 10. put, u pet termina, od 16. lipnja do 14. srpnja u vidu pet koncerata uz prateći program: izložba, filmovi i plesne izvedbe ANTISEZONE. Koncertni program za ovu godinu otvara Darko Rundek s njegovom Ekipom, a slijede Pavel, M.O.R.T., Damir Avdić i Pankrti, koji nastupaju uoči Dana Antifašizma. Iza svega toga stoji pisac, novinar, glazbenik i producent Branko Kostelnik, idejni začetnik i autor koncepta Ljeta u MSU.
Za početak, kako je započeo koncept koncerata na krovu Muzeja suvremene umjetnosti?
Započelo je tako što sam ja frik koji voli raditi nove projekte, a shvatio sam, kada smo ušli u novi zgradu MSU-a, koja je bila san svih generacija, da je ta zgrada neka vrsta multimedijalne priče koja ima fantastičnih mogućnosti. I mislio sam kad sam već bio u mjuzi i kao rok kritičar i kao čovjek koji je imao bendove i kao novinar i kao promoter, da bi bila prava šteta da sam se tu slučajno našao, ako je išta u lajfu slučajno, na ovoj poziciji, a da ne pokušam probiti priču o rock’n’rollu u muzeju, kao dio multimedije. I da pokažem da je pop kultura ravnopravna suvremenom artu. Nekad i jača, a često se čak isprepliću.
Moram reći da je u početku bilo jako teško. Bilo je dosta protivnika i u gradu u muzejima, zašto rock u muzejima, što on to izvodi, što će nam tamburat na krovu…sve su to bili konzervativci koji nisu shvaćali poantu multimedijalnosti niti su znali da u svijetu npr. Kraftwerk svira na vrhu MoMA-e, i da je to potpuno normalno, da se tu stvara ta interakcija pop kulture i suvremenog arta. Ono što je meni bio lajtmotiv za ideju, su bili koncerti Beatlesa, U2-a, Red Hot Chili Peppersa, onih njihovih čuvenih spotova na krovu. Kad sam se prvi put popeo na krov, kad je zgrada tek izgrađena, odjednom mi je sve to, sva ta iskustva iz povijesti pop kulture “pukla” pred očima i ja sam jednostavno rekao: “Ja tu moram raditi koncerte.”
To je bilo 2009., dakle 5 godina od ideje do realizacije. Vjerojatno su mnogi mislili “dat ćemo mu igračku da se igra, pa će nakon godinu dvije luđak odustati”. Međutim, imali su peh. Priča je rasla, grizo sam za našu stvar ko manijak, vi mediji ste to isto “popušili” kao dobru foru, i publika i kritika su to dobro prihvatili. Bilo je oko 45 000 posjetitelja u ovih devet godina, a multimedijala je ljudima guba, a i to da za jednu kartu gledaš četiri programa (ples, glazbu, kazalište, film). Realno, to nemaš nigdje.
Mislim da sam uspio s izborom bendova, za koje sam uvijek pazio da budu i mlađi, posebno zadnjih par godina i koje pomno pratim, uz “stare mačke”, da svaki od ovih 60 koncerata bude na svoj način poseban.
Ugostili ste 60ak bendova, sigurno tijekom organizacije nije sve uvijek išlo glatko. Kakvi su izazovi organizacije ovakvog programa?
To je jedan od najljepših i najtežih poslova uopće. Kada misliš da je sve okej, nešto se dogodi. Električni orgazam putuje iz Makedonije, pa im pukne guma na pola puta ili tako nešto i dolaze knap, a mi u super stresu, Hladno pivo ima probu i crnke mikseta ne Maršal, moraš nać novu u subotu navečer, a tu je naš tonac Puc majstor. U jednom sam trenutku rekao da bi bilo pametno da napišem neku knjigu kao štikleci iz backstagea, što sam sve prošao. Rambo Amadeus se sjetio taman prije koncerta da nismo, od svih produkcijskih priprema, popili vina da se filingaški uvede u priču i ljudi čekaju concert, a mi pijemo vino. Ali, poslije se iskupio, jer je rasturio u jednom od naj svirki u povijesti LJETA U MSU. Edo Maajka je bio u Izraelu, nije uopće svirao, jedva sam ga nagovorio, no onda je došlo 800 ljudi, ovacije, zahvaljuje mi se da sam mu vratio karijeru… No, jako stresan posao ako ga želiš raditi profesionalno. Ja imam neku luđačku strast, jer to volim, ali mnogo puta nije lako.
Laibach je odličan primjer stresa koji sam prošao. Jan Novak, šef, dolazi tri dana ranije i mjeri koracima metražu koliko je svjetlo udaljeno. Strašno. Ubio me. Onda tvrdi gore na krovu puše, i ako bude puhalo da će prekinuti koncert, jer neće moć izdržati platna, a njima su projekcije jako bitne. I što sam napravio? Slažem ga da sam zvao švedsku prognozu i da ona kaže da će biti nula vjetra. Onda sam uzeo četiri tehničara MSU-a koji su na užadima držali ta platna, platio im prekovremeno. I kad smo izašli na pozornicu, pred tisuću i petsto ljudi tamo, on izlazi i kaže “Aha, to je ta švedska prognoza”.
I tako smo tamo dva sata držali ta platna. Shvatio sam, njemu to znači, to je dio koncepta i koncerta. On gnjavi s takvim stvarima, s razlogom, ali ja onda pariram s istom takvom profesionalnošću i kreativnošću, da bi on to shvatio i rekao “pa mogao bi ti s nama i u Koreju.”
Moraš volit ljude, moraš volit scenu, moraš razumjet da su to velika djeca, da traže s razlogom, da nekad traže i bez razloga, da moraš bit tu kao nekakva mama ili tata, ali kada voliš to, onda ti to nije teško i tu se nešto pozitivno i dogodi.
Vama najdraži koncert do sada?
Teško pitanje. Sve te bendove pratim i volim, dobar sam s njima privatno, radio sam intervjue, ali ako već inzistiraš, recimo koncerti Laibacha, Repetitora, Kriesa, Ramba, Porto Morta, Lado elektra, Štuke, Chuia, Matije, Let 3… to su neki koncerti gdje vidiš da se nešto dogodilo u zraku. Pankrti, prvi koncert 2017., pa Urban koji je rekord svih rekorda, kad sam morao zabraniti prodaju, jer sam se uplašio da će biti previše ljudi da netko ne nastrada, Majke… Bare je dao 200 posto. No, nije bilo lošeg koncerta.
Vjerojatno je i privlačno što je koncert u muzeju, nije uobičajen prostor.
Tako je. To je i bila ideja u početku, sretan brak, da li toga uopće ima, između popularne kulture i suvremene umjetnosti.
Pussy Riot nastupio je na Dan Pobjede, ove godine čut ćemo Pankrte na Dan Antifašizma. Provokacija ili statement?
To je svjestan potez mene kao autora, priznat ću, zato što mislim da je provokacija umjetnički čin. Svaki naš potez, i moj osobno, je neka vrsta komunikacije. Staviti anarhistice, koje su protiv Putina u godini kad je Rusija izvršila agresiju na jednu nezavisnu zemlju, i staviti to na Dan državnosti samo je po sebi provokacija. Ali, i više od toga. Više od igre. Mislim da je stalno propitivanje jedina mogućnost da uđemo u bolje društvo. Stalno propitivanje bilo kojeg odnosa. Ove godina Pankrti – jer je Dan antifašizma uvijek kod nas podcijenjen, mlađe generacije ni ne znaju, nisu ih učili, a to je izuzetno važan dan, kad su Vlado Janjić Capo i ekipa digli prvi oružani ustanak u Sisku, po nekim teorijama povijesti, i u Europi.
Pankrti, koji su kritizirali i socijalizam i kapitalizam, zaslužuju na neki način, s obradom Bandiere Rossom, koja ove godine obilježava 40 godina, da otvore, uoči Dana antifašizma koncertom na turneji koja se zove Turneja pomirenja. Oni su tu i da vi mlađe generacije učite o pravim vrijednostima. Zato zovem te stare ikone. Ne samo zato što su prokleto dobri, nego i jer njihovi tekstovi danas funkcioniraju, jer detroniziraju, dekonstruiraju novokomponirane bogataše, korumpirane političare, zato što su zdravi rock’n’roll koji ukazuje na probleme društva.
Da li je bilo negativnih reakcija javnosti na projekt?
U principu ne. Najveći problem imamo s bukom, koja je imanentna rock’n’roll koncertu. I imali smo problem kad su se radile zgrade oko muzeja, gdje moram reći da ne znam kako su uopće dobili dozvolu za izgradnju zgrade deset metara od Muzeja. Neki ljudi su se žalili, ali pružio sam ruku i objasnio da to radim radi njihove djece, njih, građanstva, grada. Radim ovo da ne budemo, ono, provincija, vukojebina, da se nešto događa. Na kraju su mnogi od njih ušutjeli, bilo je nekoliko pojedinačnih ekscesa, ali s nekima sam se i skompao na kraju. Mnogi su došli na svirke.
U medijima je jedina loša kritika bila da za vrijeme Pipsa, koje je bio odličan koncert, nisu brzo radili ventili za pivo. Ljudi su, jadni, čekali duže na pivo. Na to je Ivaniš sjajno odgovorio na svom Facebooku: “Jeste li došli zbog pive ili zbog koncerta?”
Koncept svirke na krovu nije nova stvar, a u zadnjih godina (posebice tijekom pandemije) takvi su nastupi postali sve učestaliji. Kako vi gledate na to kao netko tko je prvi kod nas krenuo s time, prije 10 godina?
Bilo je dosta improvizacije, tu moram biti iskren. Gore nema toaleta, sve je čisto, ali toliko je romantično, erotično. Rekao sam da ću učiti u hodu, dobio sam odobrenje nakon 5 godina i išli smo na rizik…No dogodila se ta pozitivna vibracija između publike, izvođača i mene kao promotora. Gledaš grad kako diše i zagrebačko nebo, piješ pivu, slušaš glazbu, mislim da nisam ni bio svjestan da će to poći tako dobro. Imao sam puno projekata, ali ovo mi je jedan od najdražih.
Novinarka HTV-a sjajna rokerica Vlatka Kolarević je inspirirana Ljetom u MSU napravila Sunčanu stranu ulice. Bio sam gost u njenoj live emisiji i tad mi je rekla “malo smo se naslonili na Ljeto u MSU.” Reko draga, tako se dakle zove prepisivanje ha ha.
A nakon našeg početka, i neki klubovi su otvorili vrata književnim tribinama prije koncerata, mnogi puštaju projekcije i meni je to super. To je sve napravilo Ljeto u MSU. Ja sam užasno ponosan na to, urbana kultura se širi dalje. Tu sad imaš koncerte na krovovima, književne tribine…
Mislim da je zbilja potrebno da se rade događaji koji spajaju više vrsta umjetnosti. Većina bendova ima neku vizualnu priču iza sebe i zanimljivo je da ljudi to zapravo vide.
Multimedijala je u artu i pop kulturi od 60-ih, nije to ništa novo. Ono što sam ja kao autor koncepta tu vidio, je da svaki od bendova ima jedan krak, jednu trunku arta u sebi, a da tog nije svjestan. Gobac, to je čisti strip, neki se oslanjaju na filmove, neki na neke pokrete. Čitav niz bendova, svijesno ili nesvijesno, ima citate umjetnosti i pop kulutre. Meni je bio cilj da svake godine proberem nekoliko najboljih iz regije i da na neki način oni budu dio te multimedijalne priče.
Prema kojim kriterijima birate izvođače?
Temeljni kriterij je isključivo kvaliteta. Ono što mi je strašno važno je da pratim mlade bendove više godina. Čekam da sazriju potpuno, da dođu na Ljeto u MSU. Tako su došli i Porto Morto i Sara Renar i Grše i sa Zagreb Calling. Znao sam čuti o sebi da ja volim samo novi val, da ništa ne kužim. Figu jednu. Pratim, kužim. Evo sad Buč Kesidi na Šalati, pratim ih već dvije godine, to su sve buduća imena… svake godine dva, tri imena iskoče. DJECA! recimo, Bad Daughter koju obožavam, Pocket palma, Svemirko već ima poziv, pratimo sve. Ljeto u MSU moraš zaslužiti, moraš biti jak, moraš sazrijeti. Ali, po meni ko i u nogaću, nema starih i mladih, ima samo dobrih i loših. Zar Messi, Ronaldo, Banzema, Ibra ili pak Jagger, Richards, Van Morisson i mnogi drugi to ne dokazuju?
Reki ste ranijih godina kako vam je želja dovesti neke velika imena iz inozemstva, što je i uspjelo s recimo Pussy Riot, iako ste tada naveli Cavea i Toma Waitsa, a spominjali ste i Štulića. Jesu li te želje možda korak bliže ostvarenju? Ili su došle neke nove?
To sam rekao iz ljubavi prema tim izvođačima i cijeloj pop kulturnoj sceni. To su imena koja koštaju i to je produkcija koja mora na neki način spojiti više sponzora s našim konceptom. U tome sam 2020. skoro i uspio. Einstürzende Neubauten, po meni najjači euro art rock bend, je trebao svirati- uz podršku osvjieštenog sponzora kojeg sam jedva našao…imao sam već sve dogovoreno- no onda se dogodio Covid i sve usro. Ali bez potpore jakog sponzora, takve stvari su gotovo nemoguće, jer mi smo nekakav srednji prostor,srednji format. Nismo nit klub, ali nit Arena.
No, mislim da ćemo tu u idućim godinama pokušati napraviti. Malo smo i iskreno rečeno, u prijelomnoj točki što se tiče budućnosti. Da li ići u veću alternativu, u eksperimentalnu glazbu, da li ići na strance, vidjet ćemo, no u svakom slučaju interes medija i publike je ohrabrujući.
Koja su potencijalna imena za nadolazeće godine?
Sad se bojim reći, ali Nick Cave nije bio trik. S njim sam radio nekoliko intervjua, gledao sam ga dvadesetak puta, najviše u Ljubljani, od onog famoznog koncerta 1987., u dvorani Kodeljevo, do ovih zadnjih koncerata na INmusicu. On radi dosta pjesničkih radionica i ideja mi je bila da u našoj Gorgoni odradi pjesničku večer ili radionice i na kraju bude koncert. S jednim promoterom radimo na tome i nadam se da ćemo uspjeti, ali to je vrlo teško radi termina.
Ono što mogu otkriti je da nam je jedan promoter ponudio izložbu Nicka Cavea, intimnu izložbu koja je bila u Copenhagenu i putuje po Europi, u kojoj on intimno otvara svoje rukopise, tu je odnos prema sinu koji je poginuo, fantastična je. Čisti art. I tu sam ja htio vezati i te pjesničke radionice i eventualno koncert, možda čak unplugged, međutim, to je veliko ime i velika produkcija, no uz nekog dobrog sponzora, mislim da bi to mogli.
A Štulić?
Kad sam 2003. pisao knjigu “Moj život je novi val” napravio sam intervjue s 20 velikih imena novog vala, ali nisam sa Štulićem, nisam mogao doći do njega. To me frustriralo, bio sam u kontaktu sa svim ovim zagrebačkim rokerima koji su išli s njim u gimnaziju, ali nije išlo, a ja nisam forsirao, nit izmišljao, jer nisam takav tip. Ali da vidi da nisam odustao, dao sam mu naslovnicu gdje se vidi samo vrat i ona otekla žila Štulića i prastari kaiš koji uopće nije gitaristički, jedna odlična fotka- remek djelo Posavca- koja je sada u fundusu MSU. Na kraju sam skužio da bi mogli, jer je on veliki fan nogometa kao i ja, na krovu napraviti tribinu i tekmu 6 na 6 i da tu na napravimo s njime vibru, da vidi da bi to napravili iz dobre namjere. Ideja je užasno teško provodiva, ali zarada bi išla u dobrotvorne svrhe. A nakon toga svirka! Može i sedam dana uzastopce. Ma šta 7. može i 77! Takva ikona. Guru. I ovim putem ga pozivam, želim, volim, letim, sanjam, dišem.
