Braća Teofilovići: “100 posto je rad, a talent vas izdvaja od ostalih”

Blizanci Teofilović, Ratko i Radiša, dolaze u zagrebački Kerempuh 28. veljače s Miroslavom Tadićem gdje će održati cjelovečernji koncert.

Teofilovići su izvođači drevne srpske i balkanske vokalne muzike. Uspjeli su riješiti ‘misteriju drugog glasa’ i pronaći izgubljene harmonije tradicionalnog pjevanja. Do sada su objavili tri samostalna albuma i jedan u suradnji s Tadićem, “Vidaricu“.

Prije nastupa u Kerempuhu popričali smo s njima o razvoju karijere od početaka do danas…Otkada pjevate i kako ste se uopće počeli baviti s muzikom?
Radiša: Počeli smo se baviti muzikom kad smo imali oko 18 godina. Tad smo se zainteresirali za muziku i tad smo počeli pjevati u gradskom zboru u Čačku. Dakle, ima skoro 30 godina da smo u muzici, a u ovoj muzici daleke prošlosti smo oko 22 godine. Poslije iskustva sa zborom, krenuli smo u životnu i muzičku avanturu, i to je bio slučajan izbor. Zapravo, arhaična, tradicionalna muzika nametnula nam se sama.Kako se razvijala karijera?
Ratko: Krenulo je s prikupljanjem radijskih snimki, upornim i dugotrajnim vježbanjem, zatim su uslijedili nastupi na nacionalnoj televiziji, a onda i neka gostovanja. Gostovanja u svijetu bila su nam vrlo značajna, recimo, naše prvo gostovanje 1997. u Norveškoj. Televizija Novi Sad nas je poslala na jedan veliki festival, gdje su došli vrhunski muzičari iz cijele Europe, i to ne samo izvođači tradicionalne muzike, nego i autori koji stvaraju na osnovu tradicionalne muzike svojih krajeva. Na tom smo festivalu možda prvi put osjetili koliki su dometi nas dvojice i kako drugi muzičari reagiraju na to što mi radimo.

To što oduvijek pjevate zajedno smatrate prednošću ili manom?
Radiša: Smatramo to svojom prednošću, jer ovdje se ne radi o prvom glasu i drugom glasu – ovdje su dvojica solista koji prave zvuk. Stvoreno je, eto, da budemo dvojica, a da pjevamo kao jedno.

Zašto baš etno muzika, kako ste se na to odlučili?
Ratko: Nije to bila potpuno svjesna odluka. Nakon smrti dirigenta koji je vodio zbor u kojem smo stasali, a s kojim smo prošli djela klasične muzike, duhovne muzike, tradicionalne muzike itd., pojavila se neka praznina, ali i prilika za novi početak. Počeli smo se baviti stvaralačkim radom, što se odnosi i na istraživanje tradicionalne muzike, i na dvoglas, i na energiju koju donosimo dok na taj način izvodimo pjesme. Ovo što se danas događa rezultat je dugogodišnjeg rada i razmišljanja.

Vaše pjevanje je vaš izum ili…?
Ratko: Osnovne melodije su etnomuzikološki zapisi nekih pjevača koji su to izvodili, a dvoglas je neka naša mala doktrina po kojoj smo nas dvojica prepoznatljivi. Kad zapjevamo, odmah se zna da smo to mi – Teofilovići. To je naš osobni pečat, što je značajno za svakog stvaratelja, a ne samo one koji se bave muzikom.
Radiša: Smatramo da ne postoje izmišljene stvari. Postoje samo zaboravljene stvari. Sve je to u kozmosu.

Koje je vaše mišljenje o školovanim i neškolovanim pjevačima?
Radiša: Pitanje je što to znači školovan ili neškolovan pjevač. Velika je stvar kad neki čovjek u sebi prepozna neki dar, talent, i onda se samo time bavi, ne bavi se drugim stvarima, drugim muzičarima, izvođačima, već se bavi samo sa sobom i razmišlja kako to treba biti i kako želi da ga drugi čuju.
Ratko: Mi smo školovani, iako nemamo akademskog zvanja. Prošli smo osam godina pjevanja u zboru, tako da je to bitan moment našeg muzičkog školovanja. Čovjek cijeli život uči. Cijeli život stvara i napreduje. Ne smijete nikada pomisliti da ste sve naučili, sve završili i da možete samo ubirati plodove svog rada. Uvijek morate biti to što jeste, a da biste bili to, morate biti bolji nego prethodnog dana. A što se školovanih i neškolovanih tiče, ima ljudi koji imaju dar i školovani su, ima ljudi koji imaju dar i nisu akademski školovani, ali imaju snagu emocija i umjetničke kreativnosti koja ih jednog dana može odvesti u svijet istinske umjetnosti.

Koliko je onda bitan talent?
Ratko: Mi smo limitirani u odnosu na instrumentalista koji može duže vježbati, jer se glas ne smije dugo opterećivati. Inače, 100 posto je rad, a talent vas izdvaja od ostalih. To je definicija.

Što je još bitno za dobru formu?
Ratko: Posebno je važan san i spavanje po noći. Današnje generacije zamijenile su dan za noć, obrnule ritam života. Čovjek je tijekom noći u miru koji mu je potreban da se napuni za sljedeći dan. Stari su živjeli tim načinom života. Budili su se s izlaskom sunca, odlazili spavati sa zalaskom sunca. Mi živimo s našim pjevanjem i za naše pjevanje. Na kraju se ubire nagrada koja čovjeku pripada ako je predan tome što radi i ako vjeruje u to.

Imate četiri albuma, od toga jedan u suradnji s Miroslavom Tadićem. Kako je došlo do suradnje s njim?
Radiša: U karijeri uvijek treba postojati neki presjek. Danas, nažalost, muzičari često razmišljaju samo o tome koliko su albuma izbacili tijekom svoje karijere. Mislim da mi to radimo mnogo pažljivije i osmišljenije. S tom četvrtom pločom je zatvoren neki krug. Prvi put smo radili s instrumentom. S Miroslavom smo se upoznali prije petnaestak godina. Znali smo da je izuzetan čovjek, ali i da je velike muzičke kreativnosti i muzičkog intelekta. Dar koji on ima rijetko se nalazi. Zato nam je drago da smo napokon ostvarili s njim i konkretnu suradnju.

Ratko: On se dosta bavio tradicionalnim muzikama cijelog svijeta, a na sveučilištu u Americi pored gitare predaje i povijest bluesa. Dakle, ne samo da je izuzetno upućen u sve muzičke žanrove, nego ih također sve može fantastično izvoditi na gitari. A u trenutku kad je pored vas osjetite taj duh u pokretu. Stvaranje i nastupi s njim jako su nam inspirativni.

Koja je razlika između solo nastupa i nastupa s gostima?
Radiša: Uvijek ljudi pitaju što je teže. Nekom od nas trojice je nekad nešto lakše, nekad nešto teže… Nemam baš preciznog odgovora na to pitanje.
Ratko: Možda je ljudima lakše slušati nas dvojicu s instrumentom nego kad nas slušaju same. To su različite stvari koje imaju podjednaku kvalitetu, odnosno svaka ima svoju posebnost.

Kakve su bile dosadašnje suradnje? Surađivali ste s muzičarima različitih profila…
Radiša: Imali smo divnu suradnju i sa Žoržom Grujićem, koji je svirao stare instrumente, gajde, kaval, rog. Zatim s nekim ljudima koji su svirali tapan i marimbu, bilo je i drugih eksperimenata, ali cijelu stvar smo zaokružili s Tadićem.

Gdje ste sve do sada nastupali?
Ratko: Austrija, Mađarska, Češka, Njemačka, Švicarska, Francuska, Poljska, Italija, Rusija, Amerika, Kanada, Japan, Nigerija… Nikad nismo imali menadžera, nego smo uvijek imali organizatore koji su nas pozivali. A kada bi nas ljudi čuli na jednom mjestu, slijedili bi novi pozivi za gostovanja.
Radiša: Mi smo ljubitelji živog nastupa. To je ono pravo, onaj trenutak kada nastaje umjetnost i kada je publika pod direktnim utjecajem toga. To se nikakvim medijem ne može prenijeti.

Bili ste gosti-predavači i u Americi?
Ratko: Da, ta predavanja su bila u sklopu naših nastupa na sveučilištima. Objašnjavali smo što su to dvoglasi, predstavljali regiju gdje se te pjesme izvode, pričali neke zanimljive priče, razgovarali s prisutnima, a naposljetku bismo ih uvijek naučili i nekoliko pjesama.

I što su dvoglasi?
Ratko: Suzvučje koje nastaje kad se stope dva glasa i zvuče kao jedan, pa se više ne zna tko je prvi, tko drugi glas. To treba biti atmosfera koja izlazi iz najstarijeg ljudskog instrumenta, a to je glas.

Kakva je etno scena u Srbiji?
Radiša: Nismo uopće kritički nastrojeni prema radu drugih. Svi se ljudi žele iskazati na neki svoj način, žele pokazati svoju kreativnost u danom trenutku, ispuniti neki stvaralački moment. Uglavnom, poštujemo tuđi rad i ne bavimo se komentarima, nego radimo na sebi kako bismo napredovali što više.

A mainstream muzika?
Ratko: Ja to više ne mogu slušati. Ne mogu više to ni pratiti. Remeti mi unutrašnji stvaralački mir. Ali u principu nemam ništa protiv toga.
Radiša: Ni ne idemo na takve koncerte. Zadnje što smo gledali bio je Urbanov koncert u Beogradu. Ali u Srbiji on nije mainstream kao kod vas. Zanimljiv je konceptualni umjetnik, volimo Urbana. A kao tinejdžeri odrastali smo uz grupe Smak, Time, Leb i sol… Treba istaknuti i prvu ploču Josipe Lisac koja je i nama, kao i mnogim drugima, mnogo značila u ono vrijeme.

Planovi za budućnost?
Radiša: Najvažniji su nam trenutno koncerti s Miroslavom Tadićem u Konzerthausu u Beču, 23. veljače, i u zagrebačkom Kerempuhu, 28. veljače. Na proljeće slijedi mala turneja po Austriji, a zatim festivalske aktivnosti tijekom ljeta.