Balkanska trubadurska ostavština

Usprkos onome što se često može čuti kao izraz populističke negativnosti, balkanski se prostor oduvijek mogao dičiti odličnim tradicionalnim pjesmama i pripjevima, a ni stanje u popularnoj muzici nije toliko loše kako se opisuje.

Te dvije forme često spaja Miroslav Tadić koji svojom akustičnom, ponekad i električnom, gitarom uz pomoć braće Teofilović, Ratka i Radiše, bolje priziva balkanske slike na jednoj pjesmi nego što su neki autori ovog podneblja, iako dubljeg džepa, mogli u kompletnoj diskografiji.

Prije 199 godina zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac izdao je proglas u kojem je svećenstvu naložio da prikupljaju razno ‘narodno blago’, u što su zasigurno pripadale i tadašnje narodne pjesme. Sličnu stvar danas rade Teofilovići i Miroslav Tadić koji pjesmama s Balkana udahnjuju neki novi život, bez ikakve potrebe da iz njih napravi moderan pop proizvod. Gotovo 200 godina prošlo je od proglasa, a isti su motivi i slične pjesme u kombinaciji…Minimalizam je prva asocijacija na album. Zatim dvoglas. Pa gitara. I to je to, nema ničeg više. Otud i ta prva asocijacija. Ima i nekih kamena, nekih starih balkanskih fora, određenih jadranskih i novosadskih shema… No, to je u glavi. Od osobe do osobe, potpuno drugačije.Utonuće u gitaru Miroslava Tadića kvare glasovi braće Teofilović, isto kao što njihov dvoglas konstantno prekida Tadić. A opet, sve paše i više nego dobro, sve je na mjestu. Osim komercijalnosti, njoj ni traga.

U nekim trenucima glazba pomalo podsjeća na minimalističke motive Darka Rundeka, a opet nije previše usporediva s njegovom glazbom.

Više se vuku paralele sa srednjovjekovnim trubadurima na balkanskom području (a valjda ih je bilo) i boemskim načinom života. I življenjem siromaštva jer dovoljan je jedan instrument i dva glasa, koji ovdje funkcioniraju kao jedan, da se dobije smjesa od koje jedan dio ljudi želi zauvijek pobjeći, dok joj je drugi jako naklonjen.

Postojali su sjajni autori i glazbenici koji su pokušavali skupiti razno narodno blago po svim kutovima ‘ovih prostora’, od Međimurja do Makedonije, od Beograda do Zagreba. I natrag. A onda ova trojica slože nešto odlično i bace drugim tragačima rukavicu u lice. I onima koji su ta blaga krali i iz njih materijalno osigurali svoju budućnost. Ipak nije sve u novcima…

Predivan gitaristički uvod na “Zaspalo je siroče” ili ‘luda’, rasplesana “Gugutka” dva su dokaza odličnosti jedne suradnje. Ili uvodna “A što ti je mila kćeri“, vjerojatno najemocionalnija pjesma na albumu…

Ovaj se album može shvatiti i, posebno, doživjeti na vrlo mnogo načina, a konačna ocjena može varirati od ‘dosadnog’ do ‘savršenog’. Vjerojatno nije ni jedno ni drugo, ali ima nešto u tim gitarama i glasovima. Maksimilijan Vrhovac bio bi zadovoljan…