“Svi me vole dok me ne upoznaju“, pjevao je Perković na svojoj prvoj ploči. Dvije godine poslije, Ante je postao mnogo odlučniji. Svjestan da smo ga upoznali, te da je sad u vrijeme recesije trenutak za radikalni potez, refrenom svog velikog hita poručuje: “You better learn to love it!“
Što ti je najdosadnije objašnjavati novinarima u intervjuima?
Nisam ja baš jako istraumatiziran intervjuima, vjerojatno zato što sam novinar po struci, tako da mi je jasan cijeli proces intervjuiranja. Zahvalan sam svakom intervjuu jer je to prigoda da se prikažem publici. Sasvim sigurno mi je zabavnije davati intervjue nego čekati u pošti.
Na Muzika.hr izašla je recenzija tvog zadnjeg albuma. Sad imaš priliku reći svoje mišljenje o mišljenju o tvom albumu.
To je malo nezahvalno, jer sam pisao recenzije i znam da je to novinarska forma koja ima svoje zakonitosti. Jedini grijeh koji recenzent može napraviti je taj da postane osoban, da piše o liku umjesto o njegovom djelu. S te strane ti nemam što zamjeriti. Danas mi je prijatelj, koji dobro zna što stoji iza svega toga, nakon što je pročitao tvoju i još neke recenzije, rekao ‘Pa nije da te ne shvaćaju’. 
Meni je drago da se to shvaća na različite načine jer je muzika dobra i utoliko što može odzvonit na različite načine: ja je čujem drugačije, a onda svatko ima pravo na svoju interpretaciju.
Nisam od onih gorkih koji stalno misle da im daju premalo. Svaki recenzent koji mi ne pokušava biti mama i reći mi da se bavim ovim ili onim, to je ok, nemam problema. Pa čak i ako je negativna kritika, zašto ne, ne mora se svakom svidjeti što ja radim.
Naslov nove ploče je “Duplo dno“, što može asocirati na situaciju kad želimo nešto prošvercati, kad se želimo dodatno osigurati (duplo dno kod broda) ili da imamo pjesmu koja se tako zove pa po njoj nazovemo cijeli album? Otkud ideja za naziv?
Meni je to prvo zazvučalo kao sintagma ‘duplo dno’, čak ne znam jesam li prije napisao pjesmu ili smislio sintagmu. U kombinaciji s drugim dijelom naslova – Najveći hitovi – stvara meni zabavan naslov jer nije riječ ni o kakvoj kompilaciji, jer naravno u životu nisam imao niti jedan hit, a kamoli najveći, pa duplo dno sugerira nešto što je skriveno pa te iznenadi, nekad ugodno nekad neugodno, ali realno, krenulo je od toga što je meni jako zgodno zvučalo. Ovo kasnije racionaliziraš i stvaraš neki koncept.
Većina pjesama s prvog i drugog albuma je iz istog vremena: dok se radio prvi album u tehničkom smislu, već je bila napisana većina drugog. A te pjesme s drugog albuma su imale sreću što su se svirale po koncertima pa su našle svoje mjesto, što je puno bolje, kad prvo sviraš pjesmu po nastupima pa je onda snimiš.
Koja je bila ideja pjesme “Jebat će te?” Je li to bio opori socijalni komentar?
To je pjesma nastala po istinitoj anegdoti koju je moja prijateljica doživjela, stopirala je u zao sat usred mrkle noći u Rijeci. Ona i frendica su odlučile ići za Zagreb. Netko im je stao, one su ušle i frajer ih je pitao ‘Cure kamo ćete?’ A one ‘Pa mi bismo u Zagreb’. A frajer se prenerazio i rekao ‘Cure, jeste normalne? U Zagreb? Jebat će vas’. Iz te anegdote je nastala pjesma, bez sekunde razmišljanja. Tako da to ne komentira ništa.
Kako kaže refren “You better learn to love it“, zajebano je i bolje da naučiš uživati u tome nego da budeš u depresiji. Nema tih dana koliko ti možeš biti u depresiji ako se ne navikneš na to što je.
Možeš li prokomentirati stihove iz pjesme “Duplo dno”: “Moglo je gore bit, umjesto Zadra rodni grad da mi je Split”?
Sama pjesma “Duplo dno” može zvučati kao lokalpatriotska priča, jer sam rođeni Zadranin, a znamo da u toj maloj Dalmaciji uvijek ima simpatičnih podbadanja između gradića, ali zapravo sve je tu zbog rime. Na kraju pjesme je obrat da bi mi vjerojatno bilo bolje da nisam bagra, jer kad tučem po Splitu tučem i po sebi.
Inače, moji su se doselili u Zadar i to baš iz okolice Splita, tako da sam mogao vrlo lako biti Splićanin. Osim toga, u bendu Djeca sam svirao s dva Splićanina koji su mi i dragi prijatelji. Tako da je pjesma “Duplo dno” čista zafrkancija i ništa više.
Što ti je u cijelom stvaralačkom procesu najljepše: pisanje pjesama, snimanje, izvođenje pred publikom?
Izvođenje je teatar, performans, barem u mom slučaju One Man Banda, kada ti je zadatak da održiš pažnju ljudi na sebi. Nekad se moraš služiti trikovima. Muzika i tekst najčešće ili uglavnom nisu dovoljno jaki da te ljudi gledaju pobožno sat vremena. Izvođenje je fizička aktivnost koja te može dosta visoko ‘dignuti’, to je super – isprazniš se na lijep način.
Pisanje pjesama je čudesno: kada se dogodi da u jednom komadu izađe nešto iz tebe, taj prvi impuls je snažan i to je super osjećaj, traje nešto kraće. Meni se to relativno rijetko događa.
Snimanje je postalo katarzično i zanimljivo iskustvo kada snimam sam doma, jer je ležerno i nisam opterećen ni sa kakvim rokovima i nitko mi ne stoji s druge strane stakla. Može biti kreativno jer ja doma nemam gomilu za studio korisnih stvari pa se moram snalaziti i smišljati rješenja. Ako mi treba bas gitara, ja moram smisliti zvuk bas gitare i u tom smišljanju može se javiti nešto interesantno. Općenito, bavljenje muzikom je prekrasno i osjećam se jako dobro kad se bavim muzikom. Izgubio sam dio frustriranja oko toga kad radim sam.
Kakva je razlika između djelovanja u bendu i solo karijere?
Bend je čaroban na drugu foru. Netko donese ideju i onda se svi bace da nešto od toga naprave. Zna biti teško, nije lako ali nagrade su nevjerojatne. Kad sviraš s bendom i dogodi se nešto dobro, onda se to puno poveća, ali s druge strane bend je organizacijski puno zahtjevniji i to je kao veza s troje-četvero ljudi istovremeno: svatko ima pravo na loš dan pa problemi, privatni životi, sve se to uplete i na kraju to postane komplicirana mreža.
Meni je trebalo ovo samostalno iskustvo da se malo ispušem, jer je s bendom sve teže napraviti, čak i kad je riječ o bendu koji jednostavno funkcionira i ima sve potrebne uvjete. Ali moram priznati da mi, nakon 3 godine što sviram sam, fali bend, i na sceni i u situacijama kad mi fali drugo mišljenje.
Osim što si imao svoj bend i što nastupaš solo, isto tako si bio u prilici pratiti jedan bend i napisati knjigu o njemu. Govorimo o bendu Pips, Chips & Videoclips i snimanju albuma “Fred Astaire”.
To je bilo davno, to su bile devedesete u Hrvatskoj, vrijeme koje nije bilo sklono rock’n’rollu i umjetničkom izražavanju. Nije bilo tako glamurozno kao u filmu “Almost Famous” i nije bilo toliko groupie djevojaka, iako sam imao sreću da pratim bend koji je rastao i koji postajao sve popularniji.
Ta je knjiga pisana paralelno sa snimanjem albuma Pipsa “Fred Astaire”, za koji neki i danas kažu da je njihov najbolji album.
U 23., 24. godini života sam se osjećao kao da radim nešto smisleno. Imao sam sjajne uvjete: bio sam uz bend na snimanju, imao sam mogućnost da putujem na koncerte, da pričam sa članovima nadugo i naširoko, da budem promatrač i da sve bilježim. Nažalost ispostavilo se da je u izdavačkom smislu knjiga uranila, jer su biografije rock bendova postale normalne puno kasnije. Knjiga je dočekana dosta podozrivo: što si oni umišljaju, nemaju ni tri ploče, a imaju knjigu.
Na koncu se pokazalo točno: ako su tada mogli prodati preko 10.000 primjeraka CD-a, svaki deseti fan je vjerojatno mogao poželjeti da kupi i knjigu, tako da se knjiga rasprodala.
Bio je to uspješan projekt, a i meni važan jer sam i naučio o pisanju većih formi, vidio bend u usponu, u kreativnom trenutku, a i škicao i vidio neke stvari koje su mi koristile u vlastitom bavljenju muzikom.
Kakva je bila grupna dinamika Pipsa u tom trenutku?
Koliko god ljudi misle da je tu jedan čovjek diktator, oni stvarno imaju grupnu dinamiku. Tada je bila jako izražena, vjerujem da je i sada. Dudo (Dubravko Ivaniš, pjevač) je uvijek kormilar, njemu je najviše stalo i možda je najuključeniji u realizaciju ideje, ali su tu strahovit input imali svi članovi i Denyken kao producent. To je bila po stažu još mlada, jako povezana kvartovska ekipa i tu su se stvari događale baš u interakciji.
Naravno da je Dubravko bio glavni autor i motor, ali na tom albumu je ogroman doprinos dao gitarist Tićo (Tristan Karas), te Kralja koji je s Dubravkom funkcionirao po principu različitih polova i to je bilo jako dobro. Bilo je tu i sukoba i nesporazuma, ali to je uvijek ostajalo na nekoj razini da je to što rade važnije od pojedinačnih ega i interesa. Na kraju rezultat je bio jako dobar.
A samo snimanje nam je ostalo u super sjećanju, snimali smo na obroncima Učke, u proljeće, u predivno vrijeme, u kući malo izdvojenoj, tamo smo instalirali studio, bila je mala idila. Nisam imao nikakvih problema što se teksta tiče, dapače, Dudo je bio brutalno otvoren i iskren, a neki članovi benda koji su u početku bili malo sumnjičavi prema projektu knjige, na kraju su bili jako zadovoljni i sretni što se to napravilo.
A honorar za tu knjigu omogućio mi je da se vratim živjeti u Zagreb. Nakon fakulteta nakratko sam se vratio u Zadar, bila su dosta crna vremena, tada nije bilo mogućnosti da u Zadru živim od novinarstva. Zahvaljujući toj knjizi uspio sam opet preseliti se u Zagreb, podmiriti režije neko vrijeme i vratiti se poslu.
Kakav je bio osjećaj otići iz uvjetno rečeno male sredine, otići na faks u veliki grad i vratiti se u svoj grad, što se promijenilo u načinu doživljavanja i percepciji tvog grada?
U percepciji tvog malog grada promijenilo se to da su me svi pitali ‘Pa što si se uopće vraćao u Zadar, jesi li propao u Zagrebu?’. I onda shvatiš da školovanjem ti nisi dobio nešto što će ti pomoći u povratku, nego si izgubio tih 5-6 godina u odnosu na ljude koji su ostali i pozicionirali se na neki drugi način.
To su bile crne devedesete u Zadru, tada Zadar nije bio sretan grad. Sad mi se Zadar čini vedrijim od Zagreba – dotle je došlo. Mislim da je za ljude zdravo otići iz svog grada negdje studirati. To im daje skroz drugu energiju i šansu da upoznaju drugi mentalitet.
Recimo da sam ja producent i da ti dam priliku snimiti ploču s budžetom od milijun dolara. Kako ćeš ih potrošiti?
Prvo bih te pitao da li mogu zadržati 500.000, a s ostalih 500.000 bih napravio jednako dobru ploču. Vjerojatno bih potražio neka mjesta gdje su snimljene meni jako drage ploče: Hansa Studios u Berlinu, Electric Ladyland u New Yorku ili Abbey Road… Dakle neka mjesta i neki gradovi koji su mi bili važni dok sam sanjao o tim pločama i vjerujem da bi iz toga izašla sjajna ploča.
Pozvao bih svoje prijatelje tamo, nemam fetiš na poznata imena i super svirače, dakle pozvao bih ljude iz Djece, Juru i Pavla iz Svadbasa koji su uvijek pri ruci, Daniela Biffela, Luku Belanija, mladog kantautora, talentiranog multiinstrumentalista i super dečka. Ne bih zvao nekog tko genijalno svira, a s kim nemam neki odnos.
Možda bih zvao nekog čisto da mi ispuni neki mokri san: T-Bone Burnetta jer je svirao s Dylanom 1975. na “Rolling Thunder” turneji ili Lenny Kayea iz Patti Smith Group. Ako su slučajno u gradu, da svrate. Ali snimanje bih dijelio s prijateljima.
Je li bilo kakvih dojava o tome da su se uz tvoje pjesme lomile čaše?
Nije još. Misliš slučajno, s laktom?
Ne, nego baš namjerno.
Nije još, ali molio bih građane da mi jave ako to dožive. Netko je ispod frendove zgrade svirao u parku sam na gitari “Svi me vole dok me ne upoznaju”, to mi je bilo prekrasno za čuti. Ali lomljenje čaša… Ne znam što bih mislio o tome. Nisu moje pjesme vrijedne čaša. Čuvajte čaše. Kao što bi rekli stariji ljudi, čaša i djece u kući nikad dosta.
Jesi li razmišljao o jednom duetu, na primjer ti i Mladen Grdović?
Sad me gađaš u lokalni pleksus. Ne mogu ja s tom legendom. Mladen Grdović je čovjek koji Zadrom šeće u trenirci, često u ‘siledžijki’, s obaveznim lančićem i pozdravlja sve kao capo di mafia i osebujan je lik kojem se ja ne mogu približiti u bilo kojem smislu.
To bi bilo dosta zanimljivo u sociološkom smislu. S obzirom da on voli popit, a ni ja nisam nesklon bevandi, nije nemoguće, možda alkohol izmiri sve naše estetske nesuglasice. Možda recimo da kolega Grdović otpjeva neke moje jednostavnije pjesme, recimo “Jebat će te”.
Recimo, posebna, dalmatinska verzija “Svi me vole dok me ne upoznaju”.
Imam velikih problema s Dalmacijom, i sa sterotipima u Dalmaciji, protiv toga se baš treba boriti, ne želim biti čovjek koji se definira maslinovim uljem, stinom, morem, ribom, solju, gradelama, vitrom, pismom. Neka sve to postoji, nemam ništa protiv toga. Ali ne želim podržavati tu dalmatinsku gradela-kulturu, čak i kad se to dobro radi, kada to napravi TBF.
Sjećam se jednog pjevača: Počne pjevati neku ljubavnu pjesmu, i odjednom, u refrenu “Sve se zna. Živjela Dalmacija”
Dalmacija je magična pilula, to je rješenje za sve. Obično je tu neka teška muka. Stereotipni Dalmatinac je baš đubre, ali je jako osjećajan. On ide na more, navigaje, žena mu maše s mula, on je vara, ali je jako osjećajan, uopće nema kosti, sav je feeling. Na kraju, s obzirom da mu je život sav težak jedino rješenje je mati Dalmacija, nek’ ti kamen bude kušin, ali sine voli Dalmaciju, to je lobotomija.
S druge strane je Dalmacija kolijevka kulture. Tu su neki ljudi koji su bili nevjerojatno dobri u globalnom smislu, kroz povijest, izumitelji, pisci, veliki ljudi. Ali sad je tu neki čovjek u trenirci i kanutijeri i predstavlja da je sad on simbol Dalmacije ili je to neki nogometni klub. Neka to postoji, ali nemojte to gurati u kulturnu ponudu. Ne znam koliko nisko možemo pasti. Oprosti, uvijek se malo uzbudim na ovom pitanju.
Što je s rock kritikom?
Meni je to bilo zanimljivo kao novinaru, biti blizu muzike i muzičara, a kad sam se počeo baviti kreacijom vlastite muzike, to mi je postalo naporno i besmisleno i izgubio sam strast prema pisanju. Počeo sam pisati preko volje, bezveze i izvlačiti se frazama. Mislio sam da bi bilo bolje da se povučem.
Gdje je novinarstvo došlo danas, to nije onaj posao koji sam zamišljao i radio nekad, a motivi zbog kojih sam krenuo u novinarstvo su se izgubili i nestali.
Jesi li se nekad onako, malo zaribao s nekom procjenom?
“Rock Steady” grupe No Doubt, jer mi je zvučao kao rip-off filozofije grupe Garbage i grozno mi je išao na živce. To je baš bila kriva procjena. Dao sam im dvojku u Jutarnjem. Poslije sam sretao te pjesme po klubovima i pomislio: Hm, možda sam se zajebao. Ali to nije imao nikakav utjecaj na njihovu karijeru.
Možeš li reći svojih TOP 5 albuma svih vremena?
Ove godine jako malo slušam novu muziku. Reći ću da te ne razočaram, ali sve će biti užasno stereotipno: ”London Calling” The Clasha, “White Album” The Beatlesa, to mi je trenutno najdraže od njih, “Blood On The Tracks” Bob Dylana.
Zatim Beckov “Odelay”, koji mi je bitna ploča jer me nakon smrti grungea vratila u prezent, u smislu da me potakla da nastavim slušati modernu muziku, i možda druga ploča Scissor Sistersa ili čak bolje, njihov DVD, to je super zabava. Meni su njihovi koncerti genijalni.
Dylan, The Beatlesi i The Clash bi se našli u svakom izboru od tih pet, a ostalo po trenutno raspoloženju. A možda i neki Arsen Dedić, volim čuti hrvatski u muzici, kad je dobro uklopljen i kad je dobar tekst, a Arsen je tu tata…
foto: Dalibor Barić & Milijana Linta
