Zli disco ima novu curu

Rijetki od onih upornih koji su krenuli krajem ’90-ih uspijevaju zadržati svoj stari integritet i snimati album isključivo za fanove. Jesu li Static-X jedni od njih ili štancaju album iz drugih razloga, treba ostaviti njima na odluku, ali činjenica je da album "Cult Of Static" blijedo i sramežljivo drži bend na sceni.

Wayne Static i ekipa su mi uvijek bili simpatični, a kako sami kažu da njih ili volite ili mrzite, vjerojatno bih se ja smjestio u prvu skupinu. Ne onako zaluđeno i beskompromisno kako je frontmen zavolio svoju novu suprugu, bivšu porno-zvijezdu Teru Wray, ali dovoljno da me zainteresira sve novo što naprave.

Nakon iznenađujućeg "Canibala", ovo sada je korak nazad i nepregledni bućkuriš sintisajzera, programiranih bubnjeva, sampleova, ogoljenih riffova i očekivanih vokala.

Wayne i dalje koristi identično pjevanje pa mu sve zvuči identično, ali zato je na "Tera-Fied" i "Grind 2 Halt" zapjevala i njegova nova izabranica i unijela malo zanimljivosti u album. Kad se bolje pogleda, možda su upravo te dvije stvari najbolje (ako ništa drugi, barem najzanimljivije) na albumu, jer imaju malčice spooky atmosferu i malo tužnije melodije (posebno na drugoj). No, svejedno treba naglasiti jednu stvar koja je Static-X-u nedopustiva – zbilja nedostaje pravog groovea i brutalnosti u zvuku.

Nije dovoljno pozvati Dave Mustainea da odsvira solo na "Lunatic" i očekivati da Marilyn Mansonov smjer zvuka odradi sve. Isto vrijedi za malo zanimljiviju "Terminal" i totalno zastarjelu "Nocturnally". Najsličnija starim stvarima je "Stringwray" (opet aludiranje na ime nove cure u životu), upravo radi mašinastog riffa, dok ostalo više pleše po industrialu, nego po pravom glasnom metalu.

Isto što je i Korn napravio sa svojim zvukom na zadnja dva albuma, sada mi se čini da je napravio i Static-X i ne mogu se oteti dojmu da su pjesme (i cijeli album) mogle biti puno bolje i žešće, samo da su ih manje produkcijski ogolili i dozvolili bubnjevima da se malo više istaknu.

Možda su to samo moji ukusi i moje želje, jer gledajući reakcije diljem svijeta, ovo se spominje kao logičan nastavak na prethodni album, što meni baš i ne drži vodu. Bilo kako bilo, Static-X ne gubi tlo pod nogama, Wayne i dalje urla, gitare su i dalje bolesne, albumi su i dalje slični, a da se ne ponavljam s kritikama na račun zvuka, dovoljno je reći – fanovi neka i ovo poslušaju. Definitivno.